biografikon 20

DOBOJ - ДОБОЈ

Voz je iz Zelenike krenuo kroz tamno decembarsko jutro uskotračnom prugom pored mora da bi brzo skrenuo  uz hercegovačka brda prema našem dalekom novom zavičaju. A godina je 1947.

Kuda ćemo i zašto? A odlazili smo zauvijek. I naše stvari, uz koje smo provodili dane, noći i godine, putovale su u istom pravcu, samo u teretnim vagonima. Sve one slike koje smo skupljali godinama, slike neobično vedrog neba i prozračnog mirnog mora, blagih valova i galebova, sve one mirise primorskih borova i plavih brda kadulje... sve smo čuvali oko svojih škrtih riječi da nam ih vjetrovi novih krajeva ne raznesu.

Bilo je još putnika. Neki su išli da negdje traže svoje u ratu pogubljene. Onda sam shvatio da i naš otac putuje iz istog razloga. On je išao da traži sebe.

Stalno se prisjećao svog djetinjstva u Tuzli, gdje je dočekao i jedan raniji svjetski rat, pa mnogih drugova i lijepih dana u Trebinju, školovanja i prvog zaposlenja u Sarajevu, gdje su mu i sada živjeli majka, sestra i mnogi rođaci, a u Tuzli su ga čekale neke stare tetke i mnoge uspomene. I brat mu se već bio vratio sa porodicom iz izbjeglištva i kao učitelj živio u Goraždu. Vjerovao je da bi on tu negdje i sebe pronašao, pa kad su mu uručili rješenje o premještaju na Cetinje, otišao je u direkciju i rekao da ga premjeste u Bosnu.

Uz bučno šištanje i kloparanje voz je išao tromo i monotono, neki putnici su uz veće uspone izlazili da malo "protegnu" noge i išli uporedo s njim. Na nekim stanicama se zadržavao duže da bi putnici mogli da se snabdiju vodom, poneki i umiju, a hranu su svi nosili u torbama i koferima. Noći smo provodili spavajući po drvenim sjedištima, ali dani su nam bili naporni i dugi. Dešavalo se da nam voz "iskoči" iz šina, pa smo čekali da se pruga popravi i voz ponovo postavi na šine. Ali, jednoga dana stigli smo i do posljednje stanice. Sarajevo.

Sa stanice, koja je bila podaleko od centra grada, negdje prema Ilidži, nekako smo se dovukli hladnim ulicama do Kralja Tomislava, a na samom početku te ulice stanovale su očeva majka i sestra, baba Gospava i teta Vera. Kod njih smo se nekoliko dana dobro odmorili, jer ni voz nije svakoga dana putovao prema Doboju, da bismo jednog promrzlog jutra 8. decembra, poslije prilično duge nove vožnje, ugledali ono mjesto koje smo danima u Risnu tražili po novoj karti Federativne Narodne Republike Jugoslavije, podebljavali mu slova, podvlačili, zaokruživali ga i sanjali. Lijepo je pisalo krupnim slovima: DOBOJ - ДОБОЈ. 

 

IZVOR:Blog Pavle Stanišić