biografikon 21

Večera za raznim stolovima

Voz ode iza naših leđa. Zašišta, zapišta... i ode. Nisam znao kud je krenuo kad smo već stigli. Sad znam, ali odavna ni tog voza, ni pruge. Samo stanična zgrada oronula poput mog sjećanja. Ode nam voz, a zajedno smo prebrodili onolike krivine, uspone, nizbrdice, "iskakanja" iz šina... Osjetio sam da smo prepušteni sami sebi i nepoznatom gradu koji nas je s druge strane stanične zgrade čekao. Kada smo prošli kroz tu zgradu, našao sam se licem u lice sa svojim nadama. Lijevo pred nama bila je velika gomila maltera i raznog građevinskog materijala.  Kasnije, kada je bilo raščišćavanje, saznali smo da je to ruševina hotela "Griz". A desno ruševina Konzorcije. Tako su zvali tu, govorili su, najljepšu zgradu u Doboju. A ulica zasuta raskvašenim, prljavim snijegom, blatna i neravna. I blato je zemlja, mislio sam, a mi svoju zemlju volimo. Ali, i pored ljubavi, bilo je neobično hladno. Iza prvog ugla dočekala nas je tamna Gradina, srednjevjekovna tvrđava, ali razgovore s njom odgodili smo za neku drugu priliku, jer smo se odlučili za restoran "Putnik", koji nam je i nazivom i toplim čajem odgovarao. Čini mi se da je tu sada staklorezačka radnja za uramljivanje lijepih slika. 

Moja sestra i ja smo tu sjedili sa koferima dok su naši roditelji otišli da vide gdje ćemo i kako ćemo živjeti, gdje će raditi, gdje ćemo stanovati i ići u školu.

Otac je imao posao tu, blizu, pošta je bila u centru, nedaleko od stanice, a majka je dobila školu podaleko, na Čaršiji, u zgradi u kojoj je bio nekada, a mislim da je i sada, mekteb. Hranićemo se u menzi, koja je tu kod restorana "Putnik", podignuta na betonskim stubovima nad potokom Liješanj. Odmah do menze je knjižara, pa apoteka... Ni naša škola nije daleko, iznad gradskog parka, lijepa, velika predratna građevina. Državna realna gimnazija. Ali, stan! Stan je najveći problem. Stan, zapravo, postoji, lijep je, nov, tek izgrađen, istina, malo dalje, u novom naselju, ali zauzet. U taj stan se samo privremeno uslelio neki drug, pa dok on uskoro ne iseli, treba da se snađemo. Tako im je u opštini rekao drug Đorđo Popović, mislim da je bio predsjednik. 

Snašli smo se iznad Gornjih Šušnjara, na vrh Brda Bešlagića, kod velikog jednookog školskog podvornika Avdage. Imao je kućicu sa dvije prostorije. U prvoj, malo većoj, živio je Avdaga sa Avdaginicom, tri kćerke i sinom Fadilom, mojim vršnjakom. Najstarija kćerka im je nedavno bila poginula. Pritrčala je da pomogne električaru, koji je pao sa drvenog električnog stuba ispred kuće sa žicom pod naponom u ruci. Tako je i ona poginula. A električar je nastradao pošto su iz centrale pustili struju u devet sati, kako je bilo dogovoreno, ali njegov sat je bio stao pola sata ranije. Takvi su bili prvi poslijeratni ručni satovi. Njen mezar je bio iznad kuće, uvrh bašče. U drugoj manjoj prostoriji su bila dva kreveta i nas četvoro. Taman dovoljno da se snađemo za koju zimsku noć. Ta noć je, mislim, potrajala pola godine. Za to vrijeme naše su nas stvari čekale u željezničkom magazinu.     

Naveče bismo u njihovoj sobi ispred ulaznih vrata postrojili deset pari blatnjavih cipela, a uz vrata bi Avdaga prislonio veliku sjekiru, za svaki slučaj, jer "još ima bandi i razbojnika".

Majka je vodila jedan razred prije podne, jedan poslije podne, a naveče analfabetski tečaj. Otac je radio stalno, govorio je da mora da radi "dan i noć" dok u potpunosti ne profunkcioniše novi telegraf, a onda će raditi normalno kad stižu ili se šalju telegrami. Moja sestra je išla u školu prije podne, a ja poslije podne. Po danu smo se najčešće susretali u menzi. Dešavalo se da na večeri budemo svi istovremeno, ali za raznim stolovima.

 

IZVOR:Blog Pavle Stanišić