biografikon - dodatak 5

Usora

Obilazeći svoje tragove po prošlim vremenima, zastadoh za trenutak na rijeci Usori, tu nedaleko od tvrđave Doboj, gdje se ova rijeka sastaje sa Bosnom. U tamo nekom srednjem vijeku čitavo ovo prostrano područje, zahvatajući i tuzlanske krajeve, nazivalo se Usora i Soli. Danas naziv Usora pronosi ova bistrooka krivudava rječica kroz prošlost, sadašnjost i mnoga sjećanja. 

Premda je Doboj prisno oslonjen na Bosnu, a i Spreča mu je nadohvat, po meni Usora je vrlo bliska ovom gradu. U mladostima našim ona je bila njegova najljepša ulica. Tu smo se sastajali i rastajali, sanjali svijet i život. Kad nam je maglajska fabrika celuloze uskratila dubine i širine Bosne, a Spreču zauzela hemijska industrija, Usora nam je bila jedini izlaz i prihvatila nas je svom svojom bistrom šljunkovitom dušom, razigranim brzacima, tajnovitim virovima, tada još kloparajućim drvenim vodenicama i vrbacima. Čak i ti nazivi, Doboj i Usora, djeluju mi kao sinonimi, riječi koje isto znače. Staroslovensko "u sora" znači "kod kavge". A šta drugo na našem jeziku znači Doboj kada se rastave dva sloga te riječi? Neki su ranije tvrdili da je Doboj riječ turskog porijekla, ukazujući na sličnosti sa riječju iz ovog jezika koja označava garderobu. Dr Ivan Petričević pronašao je u Dubrovačkom arhivu dokument u kojem se pominje tvrđava Doboj 1415. godine, dakle, znatno prije nego što su je Turci zauzeli. Tako bi ova moja teza, koja nikoga baš nije oduševila, bila vrlo realna, sasvim moguća.

Ali, mi pričamo o rijeci Usori, koja je, kažu, u gornjem toku zlatonosna, a za nas je takva bila i ovdje, na samom kraju njenog toka. Tu nas je dočekala bistra i pitka voda Komarica, ali i manje poznato Marijino vrelo.

Bile su pedesete godine prošlog vijeka, na brijegu iznad ušća Usore već je dotrajavao nekada prekrasni ljetnjikovac Aleksandra Vrhovskog, u čijoj je kući u Doboju danas sinagoga. Vrhovski su bili jevrejskog porijekla, pa je na Marijinom vrelu Davidova zvijezda, što znači da su vrelo vjerovatno oni uredili.

Tako je svuda uz Usoru prošlost rado ostavljala tragove. I dolazeći na njene obale, prolazili smo pored kamenih ostataka velikog rimskog kastruma, išli smo željezničkom prugom Brod - Teslić, koja je u međuvremenu i sama otišla u prošlost, već davnu.

Za vrijeme ljetnjih vrelina Usorom su plovili svježina, radost i mir.

Imao je Doboj i druga izletišta i kupališta, na Bosni Velike klade, Male klade, Sastavci, gdje je prije 2. svjetskog rata bila lijepa, velika i uređena plaža, pa na Spreči poznati i vrlo romantični Mrčevac, ali Usora je bila njegovo posljednje utočište, okupljalište velikog broja njegovih građana svih doba i profesija. O ribarima da i ne govorimo.

Jeste, prolazile su i decenije, odlazili smo ljeti i na more Jadransko, ali polazili smo sa Usore i uvijek smo joj se rado vraćali.

Ne znam da li se na njenim pjeskovitim i šljunkovitim obalama naziru i naši tragovi... Neka ovaj zapis bude jedan mali, zakašnjeli, trag sjećanja.


IZVOR:Blog Pavle Stanišić