JUBILEJ-PAVLE STANIŠIĆ

Ovaj moj napis objavljen je u Glasu komuna, Doboj 15. januara 1959. godine. Prošlo je, dakle, pola vijeka. O čemu smo tada mislili i pisali? To piše tu, ali, pošto je teško čitljivo sa ovog snimka, taj napis donosimo, evo, u cijelosti kako je tada davno objavljen.

***

TUŽNA HUMORESKA

GODIŠNJI IZVJEŠTAJ

Noć je siva kao i mnoge noći što prolaze ovim ulicama. Zašumi tiho u drvoredima, jedinim našim dobrim i nikad prežaljenim (jer je i kod njih decembar). Svjetla još gore u velikim kućama (onim do neba, dugo očekivanim).

- Šta rade tamo u ovo doba? pita neko.

- Sastavljaju godišnji izvještaj, - kažem ja. - Zar ne znaš da je decembar?

Čovjek me poprijeko pogleda (kao da sam ja izmislio stambenu krizu, ili još nešto gore, bože sačuvaj!). On osjeća da imam neki grijeh na duši i ja mu opraštam jer ima pravo. A opet mislim: Zašto bih ja bio grešnik kad nigdje nisam predložio nikakvu krizu, ni decembar, kad ni na jednom sastanku nisam glasao protiv ljeta i dobre ljetine? Samo sam u svom životu naljutio nekoliko ljudi i pocijepao nekoliko pari cipela. Ah, ovo naše doba atomsko (pardon: HIBRIDNO).

A čovjek ode psujući nešto. Oblaci nad njegovim cipelama zaprijetiše snijegom. I žao mi ga je nešto bilo. Htio sam da se vratim i da ga zamolim za izvinjenje. Još jedan grijeh na duši mojoj. Ni kriv ni dužan naljutih čovjeka ni kriva ni dužna. Osjetim potrebu da se nekome izjadam. Ali kome u ove magle naše i ulice puste? Ah, naši stari! Oni su išli popu da se ispovijedaju kad se napune grijehova. I sve prođe ko rukom odneseno. A mi sada? Mi u takvim prilikama sjednemo i sastavimo godišnji izvještaj. I sve prođe ko rukom odneseno. Tako sam i ja odlučio da napišem ovaj godišnji izvještaj. Jer čovjek griješi, grijehovi se nagomilavaju, a godina je ova posljednja bila baš nešto duga. Dakle, počeću nabrajanja i prebrojavanja po godišnjim dobima, jer mjesece ne razlikujem. (Poneki mi liči na maj, a ljudi odnose klupe iz parkova, poneki mi opet liči na decembar, a ljudi postavljaju klupe i na tvrđavu).

PROLJEĆE:

U našem gradu i mom ličnom životu proljeće znači park, a park, to su klupe (jer drveće, iako umire uspravno, sporo raste). Dakle, da prelistam po zapisnicima proljećnim. Čudo jedno: niko ove godine nije vodio zapisnike sastanaka. Ah, zlatno doba, kad je na svakoj klupi pisalo: "Ja volim Ljilju", "Ljilja voli Branu". Izgleda da je i ovdje odumro administrativni period. Za veliko čudo nađem samo jedan zapisnik, koji sam ja vodio još dok sam bio đak. I, da vidite, nimalo se toga ne stidim. Još pokazujem i nadležnima: -Vidite, to sam ja pisao. Može se ustanoviti grafologijom. A oni se čude: -Zar i toga ima? -Čega? pitam ja. -Ljubavi - kažu oni. A ja rastem kao robna kuća kraj puta i kažem: -Nema. To je još iz onog doba kad je u parku kraj ruža pisalo: "Gledaj me, ne diraj me!"

-Eh, - uzdišu nadležni, sjećajući se svojih slavnih dana, a meni oči zasuze zbog tolikog razumijevanja i saradnje na ovom polju, pa ne mogu a da ne viknem: Gdje je ovogodišnji bilans? Gje je ljubav naša obična, naša hibridna, ili bar ona stara - đačka? Kako se može doći do malo ljubavi? (pitam radi orijentacije u idućoj godini).

- Na kredit - odgovaraju nadležni. A ja im vjerujem, jer sam čuo da je jedan čovjek na kredit i škole izučio, i penziju stekao i uskoro će i umrijeti na kredit. Elem, ljeto stiglo bez proljeća, proljeće prošlo bez bilansa...

LJETO:

Izrasli kukuruzi. Nebo nabujalo. Rijeke ucaklile. Prašima nikla iz asfalta. Sjećam se - došao putnik jedan pred onaj naš zeleni kiosk (onaj glavni) pa pita gdje je centar grada! Neko mu iskreno reče da se baš nalazi u centru svijeta, a čovjek nešto opsova, dvaput pljunu i ode negdje prema Kupusiji. Ne zna onu: "Bolje vjerovati..." Sutradan opet vidjesmo tog čovjeka.

-Gdje je glavna plaža? pita on.

-Tamo gdje se niko ne kupa - kažemo mi. -A ne bismo ti preporučili da se kupaš ni na ovim sporednim.

-Zašto?

-Voda otrovna - kažemo mi. -Ribe crkavaju. Ljudima brkovi otpadaju. Samo su somovi i urođenici imuni.

I čovjek je gledao nas urođenike kako se kupamo, gladio svoje brkove, a Bosna, ciganka, čagrljala dolinom. Široka i mirna. Nema je u Komuni ovakve!

I prošlo ljeto sa dosta vrućih dana i još više grijehova. Ali iduće godine neće biti tako. Neće, bogami. (Ovo sam napisao da ne kršim red svih godišnjih izvještaja).

JESEN:

Tek kada je ljeto prošlo i podigla se sparina, mi vidjeli naš gdrad čudan kao dvorac iz bajke. Izrastao i protegao se u svim pravcima, a najviše u visinu. Nikle kuće kraj ulica. Proradio Dom kulture (pa se kultura širi po gradu kao krompirova zlatica po selu). Po ulicama zarzali motori (na razne načine obojeni, naprvljeni i nabavljeni!). Nadležni kažu da će iduće jeseni osvanuti još više čuda, a neki nenadležni pričaju da bi i u džamiju trebalo postaviti lift da se i hodža ko čovjek penje na munaru.

Stigla jesen i donijela osim noviteta i naše stare kiše. Ljudi počeli ubijati dane kako znaju i umiju. Na Čaršiji proradila "Ćinkvina". -Ljudi tamo idu kao u crkvu - reče neki religiozni elemenat.

I opet bi sve to lijepo bilo da mi možemo živjeti bez grijehova. Jedne večeri jesenje sreo sam dva mladića na krozou. Onako sami, pa opet ne mogu živjeti po principu mirne koegzistencije. Svađaju se kao da su na nekom važnom sastanku počasni gosti. I to sve zbog teške uvrede. Ovaj prvi nazvao drugog trećim staležom u savremenim uslovima, a on se uvrijedio i rekao da će ga tužiti ako ne prmijeni svoja shvatanja. Ej, ideologijo naša, živote naš, šta bismo mi bez tebe u ovim danima jesenjim?

I moj bilans jesenji bio bi skoro pozitivan. Samo sam otišao na desetak sastanaka, onako, konstruktivnih.

I ZIMA:

E, zima je nešto posebno. To je sveto doba i grijehova nema. Tada se pišu godišnji izvještaji. Na prvom snijegu se dobro očistimo od učinjenih grijehova, zapalimo svijeće za duše pametnih ideja, zavučemo se u sobe i ostavljamo grad sa zamrzlim česmama, ožalošćenim drvoredima...

A Bosna, ciganka, i dalje čagrlja dolinom. Skuplja i odnosi sve vrste otpadaka fabričkih i nefabričkih. Široka i mirna. Nema je u Komuni ovakve.

Bato Stanišić

(Glas komuna, 15. januar 1959)

 

 

IZVOR:Blog Pavle Stanišić