"KULTURA" 6 - PAVLE STANIŠIĆ

(nastavak)

Nekreativnost - garancija

lojalnosti

Skloni smo da istinski povjerujemo u ono što je pisao Ivan Klima "da su totalitarni sistemi bilo koje ideologije odbacivali modernu umjetnost i moderne humanističke nauke kao nerazumljive, iskvarene ili tuđe narodu" i da s razlogom posumnjamo da od takvih sitema nismo odmakli "bez obzira na ideologiju". Ili smo skloni totalitarizmima i antielitizmu po karakterološkim osobinama, što bi bilo još katastrofalnije. Ipak, mnogo je uputnije i lakše okriviti sistem, što se može braniti iskustvima i svih drugih naroda koji su kroz njega prošli. Mislimo da je, prije svega drugog, u pitanju kolektivni duh, koji takvi sistemi nose kao svoju imanentnu odredbu. A kolektivizam i kultura, umjetnosti posebno, kao i drugi oblici stvaralaštva, nikako međusobno ne korespondiraju i gotovo se isključuju.

Sliku ne slika kolektiv, on nije u stanju ni pjesmu da naiše. I svaka kreativnost je suštinski individualna.

Danas umjetnost nastoji da bitnim čovjekovim pitanjima priđe iz neočekivanih aspekata, da ih osvijetli naizgled nelogičnim pogledom, da ih dotakne ponekad i anotalnim zvukom, da istražuje, tražeći nove odgovore, kojima treba da se obogate duhovna iskustva čovjeka s kraja ovog milenijuma. I zar masa, zavedena političkim zahtjevima u lavirinte nacionalnog kolektiviteta, nedorasla ni najvišim ostvarenjima u svojoj kulturnoj tradiciji, koja se aktuelizuje samo radi toga da bi se zloupotrebila, može da učestvuje u eksperimentu koji se naziva moderna umjetnost? I zar je to potrebno?

Naravno, potrebno je. Potrebno je liderima, koji alibi za svoju kulturnu nepismenost nalaze u stavu mase, u njoj traže podršku za negativan odgovor na sve što im nije od neposrednog trenutnog materijalnog interesa. Tako svoju diktaturu predstavljaju kao diktaturu većine.

Uostalom, i kod Đerđa Lukača smo čitali: "U diktaturi tehničke nauke mogu biti razvijene, ali u njoj nema dobre književnosti, dobra književnost je protiv diktature."

Nije isključeno da je u ovome, ipak, presudan svjesni otpor prema svemu što je iznad spoznajnih mogućnosti vladajuće mase. Na neke od ovih motiva ukazala je Hana Arent u sjajnoj studiji "Porijeko totalitarizma", objavljenoj još 1951. u Americi:

"Dosljedan progon svih viših intelektualnih aktivnosti, koji vrše novi lideri masa, potiče iz njihove više nego prirodne mržnje prema svemu što nisu u stanju da shvate..." Ili: "Totalitarizam na vlasti sve prvorazredne talente, bez obzira na ubjeđenja, zamjenjuje blesanima i tikvanima čiji je nedostatak inteligencije i kreativnosti uvijek najbolja garancija njihove lojalnosti."

Istina, van ovih naših, materijalno i duhovno opustošenih, krjeva postoje i oni gdje čovjekov duh nesmetano otkriva nove spoznajne i izražajne prostore, ali oni su svakim danom sve dalji od nas i već su toliko daleko, "toliko daleko", kako bi rekao poljski lirik Zbignjev Bjenjkovski, "da osmijeh koji mi šalješ samo kao suza do mene stiže".

(Banjalučke novine, april 1999)

 

IZVOR:Blog Pavle Stanišić