0
MILA J.ČUPIĆ -DRUGI PUT
Posted by mrkaen002
on
12:03
in
pavle stanišić
Na ovom blogu pisali smo 8. januara 2013. godine o neobičnoj, prerano
preminuloj pjesnikinji Mili J. Čupić i knjizi njene poezije "Dan se
desio". A ovih dana, odnosno, 18. januara navršava se trideset godina
otkako pjesnikinje nema. I meni se "uz sanjiv miris tek pokošenog
sumraka" vraćaju stihovi koje je, ne samo zapisala, nego i duboko
istinski preživljavala do tog posljednjeg dana. Ako na početku bijaše
riječ, Mila J. Čupić joj je ostala vjerna i na samom kraju, iščekujući
da nebo padne.
Koliko je naše vrijeme sposobno za ovako produhovljenu misao? Da li
tu misao čujemo, možemo li je osjetiti, mi kojima je, kako bi ona rekla,
budućnost stakla poprskala? Razumijemo li dovoljno one koji su osuđeni
na snove, kako bi takođe rekla ova pjesnikinja, kojoj metafora nije
stilska figura nego sam život, stvarnost, istina? Jer misao je njena
smisao iscijeđen iz bola, kap života, sklona padu kao suza.
Životno iskustvo mlade pjesnikinje, koje čini suštinu njenih poetskih
preokupaacija, određeno je njenim bolnim krhkim godinama, ali je tom
iskustvu imanentan univerzalni smisao čovjekovog bola i udesa. To
određuje i univerzalni karakter ovog sudbinskog umjetničkog doživljaja.
SANJAM DA IMAM TEBE
Tog dana kišobran je ostao sklopljen
kao oči tvoje
i ruke što cede se niz telo
u bezdane. U mir.
Samo nespokoj mi je ostao od tog dana
a bilo je
a bilo je mnogo
mnogo toga što ni danas jasno mi nije
i sasvim moje.
Ispunjavaš mi oči do dna
a sve dalji si.
I što te više ima
više te ne nalazim,
i čelom naslonjena na ponoć
ispisujem reči predsmrtne
da pamtiš.
Samo oblak mi je ostao od tog dana
a bilo je
a bilo je mnogo
mnogo kapi i tragova mokrih
svud po meni.
Sad nemam ni kišobran ni oči.
Sanjam da imam tebe.
Pa nastavljam istim korakom.
U nebo da kročim,
zalutam i izgubim se,
da lakše put nađem
u sebe, u misao.
Mila J.Čupić
Objavi komentar