MILAN GARIĆ

Dragi prijatelji, stigla nas je još jedna srećna nova godina. Nadam se da ćemo i u njoj nastaviti sa ovim književnim i sl. druženjima. Čini mi se da smo u dosadašnjim razmatranjima dosta crnom prikazali našu kulturnu stvarnost, posebno, stanje književnosti u našim krajevima.

Ipak, istinski vrijedna književnost i u toj stvarnosti postoji! Istina, u društvenoj svakodnevici ona nije dominantna, nema potrebnu odgovarajuću društvenu podršku, ali je u mnogo prostranijem i dugovječnijem duhovnom životu, koji ostaje u istorijskom pamćenju, superiorna. O tome svjedoči pjesnička knjiga Dobojlije Milana Garića Ekstatične i druge rečenice. Ne bismo ovdje detaljnije analizirali ovaj izuzetno vrijedni i originalni pjesnički rukopis, navešćemo samo nekolike kraće pjesme i stav recenzenta Ranka Risojevića da je ova knjiga doprinos savremenoj književnosti i da korespondira sa velikom svjetskom poezijom.

 

Milan Garić:

*

Pjesma koja je život

Na kraju čovjek jasno vidi ono

čime je vrijedilo ispuniti pjesmu:

životom sa kojim smo se mogli sudariti

da smo u sebi htjeli nositi išta

teže od sopstvenih misli.

*

Pjesma o jeziku

Jezik je sjenka svjetla

što pada na nas.

*

Pjesma bez igdje ičega

Postoji vrijeme bez svijeta.

Postoji svijet bez jezika.

Postoji jezik bez govora.

Postoji govor bez rečenica.

Postoje rečenice bez riječi.

Postoje riječi bez života.

Postoji život bez pjesme.

Postoji pjesma puna sebe.

 

IZVOR:Blog Pavle Stanišić