0
MLADIĆ IZ "KAPRIJA" 4-PAVLE STANIŠIĆ
Posted by mrkaen002
on
16:27
in
pavle stanišić
(Nastavak 4.)
4
Pantera je našao na koti 305. Stupio je na brijeg sa otkočenom puškom i sa dozvolom za let iz grada prema sjeveru i preko rijeke. Odmah je otkrio mjesto svog prvog "iskustva", bila je to ta žuta zaravan na kojoj je stajao šef specijalaca. Stajao je blijed, širom otvorenih očiju na krupnoj okrugloj glavi, gazeći požutjelu travu oficirskim čizmama broj 45. Nije mogao da se dosjeti stiže li tu tražeći Pantera ili obilazeći svoje tragove. Kao da mu je učas postalo jasno da mu je taj snažni, veliki, nepoznati vojnik stao na život. Ali cijev koju je držao u rukama nije zbog toga okrenuo prema njemu, bilo je to slučajno.
"Poludio si!" potekao je promukli Panterov glas. "Skloni tu pušku i lijepo mi reci šta tražiš ovdje. O svemu se možemo dogovoriti."
"Onako kao što si se dogovrio s mladićem iz 'Kaprija'?"
"Kakav mladić iz 'Kaprija'? O čemu to buncaš?
"Ne znaš? Naravno da ne znaš. A znaš da prodaješ vojsku!"
"Nikakvu ja vojsku ne prodajem", zamumlao je Panter. "Samo sam htio da ti pomognem jer cijenim tvog oca."
"A mene zanima koliko to košta."
Ponovo je jasno čuo očev glas na vratima. "Ah, to ste vi! Dakle, konačno pismo od Pantera. Uđite, samo uđite!" A oni nisu imali vremena, trebalo je, valjda, da raznesu još Panterovih pisama, a otac je utrčao u sobu i pružio mu dozvolu s njegovim potpisom. "Evo, sad si slobodan, kad već to toliko želiš. Možeš da odeš gdje god hoćeš. Panter je obećao da će potragu poslati tek za pet dana." "Više bih volio da on ode odavde." "Šta je sad? Opet si nezadovoljan?" Majka je glasno zapalakala u kuhinji.
Panter je sve nervoznije gazio žutu travu njegovog prvog "iskustva" i njenog uzvišenog prelaska u obećanu stvarnost i on je osjetio njenu stidljivu blizinu i topli vjetar je donosio njene tihe, zasjenjene uzdahe, vidio je njenu živu kosu rasutu na travi koju je ovaj utabavao. A dolje iza Pantera neke pognute prilike pretrčavale su padinu. U jednom mnogo bližem zelenom gustišu primijetio je neobičan pokret. Njihova diverzantska grupa, sjetio se. Bacio se po zemlji i počeo da puca. Oružje se javilo njegovim strahom. Možda su došli po moj život, sjetio se i grčevito je stiskao pušku i obarač. Nad grmom se uzdiže glava sa izbuljenim očima i razjapljenim ustima i licem pade na tlo. Zalegao je i Panter i zavitlao bombu, koja se razglasi silnom jekom i diže prašinu. Odnekud istrčaše specijalci, koji se raziđoše padinom. Kad su kasnije na šatorskim krilima izvukli na kotu tri leša, on je prepoznao glavu iz grma, pogledao je bezbojne oči, koje je već vidio u knjižarskom izlogu.
"Tako se to radi", rekao je Panter i potapšao ga po leđima. "Tako se kali i stiče ratničko iskustvo. Sada si drugi čovjek."
Stajali su nad tri leša koja su još krvarila na sasušenoj travi.
"Znaš li koji je tvoj?"
Pokazao je glavom na prvi. Panter je kleknuo pored njega i počeo da raskopčava bluzu i otvara džepove.
"Uzmi ako ti odgovara, ima bolju uniformu od tebe. Ovdje si je izbušio na dva mjesta, ali to može lako da se popravi."
"Ne, ne! Ne treba."
"E, evo dokumenata! Bogami, ima i čin. Dobro ćemo ga razmijeniti. Znaš kako se zove..."
"Ne želim. Zaista, ne želim da znam."
"Hoćeš li ovu automatsku pušku? Ima i tri okvira..."
"I ova mi je suvišna."
"E, ovo ćeš uzeti", reče Panter i dobaci mu konzervu, koju on uhvati u vazduhu. Sagnu se i dohvati i ključ za konzerve, kojeg mu baci pred noge.
"Mogu ti reći da nisu loše. Vidjećeš."
Ubacio je konzervu u džep, nabacio pušku na rame i krenuo prašnjavom stazom kroz kupinovo granje prema gradu koji se slutio daleko dolje u dolini. Ponijeću je njoj, mislio je, kad večeras odem u "Kapri". Svakako joj nisam ponio tašnu. Gluposti! Sjetio se da ona uopšte ne postoji. Ona je moja halucinacija. Snoviđenje. Uostalom, ni dotakao je nisam, moji dlanovi ne pamte njen oblik. Glas? I glas sam izmislio. To i nije bio njen glas. Govorila je nekim nepoznatim šapatom. Možda je to samo topli vjetar duvao. Silazeći stazom prema širokom asfaltnom drumu, osjetio se lak ali pust. Šta se to desilo sa mnom? Sam sam, bez prijatelja, bez nje, bez sebe. Prošlosti nemam, ni postojala nije, sve je bio samo "san ludaka sanjan nerazumno", ni budućnosti koja se više ni sanjati ne da.
Prvo "iskustvo" i "prelazak njen"! Najobičniji nagon na razmnožavanje. I taj brijeg je kota 305 i ništa drugo. Sve o čemu sam mislio ili nije postojalo, ili više ne postoji. A to je isto, potpuno isto. Ništa ne ostaje. Leš na šatorskom krilu sve objašnjava i sve poništava. Nije osjećao krivicu, čak ni mučninu. Bio je lak, rasterećen i pust, prazan poput onih seoskih kuća kojima se približavao, u kojima više niko ne stanuje. Začudio se bistrom potoku ispod vrbe i zelenoj travi uokolo. Nebo se postepeno gasilo u vodi. Izuo se i otekle noge spustio u žubor. Nije se ni sjetio da se onda u povratku tu odmarao s njom, da joj je dlanovima opipavao mokro klisko lice, provjeravajući njeno postojanje. Nije se sjetio. Sjetio se Pantera. "Mogu ti reći da nisu loše. Vidjećeš." Izvadio je konzervu, otvorio je i nožićem sjekao crveno meso, halapljivo ga jeo i mislio kako su te njihove konzerve zaista ukusnije od onih koje su oni ponekad dobijali.
Zavitlao je praznu konzervu preko vrbovog granja kraj potoka i ispružio se po travi, predajući se srebrnastoj tišini rasutoj nad zemljinom kuglom. Veče mu se neobično javilo. Upravo nad njim oštar zvuk je zasjekao vazduh. Granata! Gađaju grad. Odmazda za trojicu specijalaca koji se još nisu vratili. Crni dim je izrastao dolje daleko, tamo negdje gdje se nalazi "Kapri". Eksplozija se čula slabo. Kao iz sjećanja. Zavapila je sirena. Jedini glas umirućeg grada. Drugi zvižduk, treći... Brojao je jecaje i crne fleke po gradu. Napad na "Kapri", dakle. Još jedan napad na ruševinu.
Ona tamo sigurno neće doći, mislio je, ona je nestala još prvog dana i ko zna gdje je. A šta tamo gađaju? Možda onaj glas mladića iz "Kaprija", koji se tamo još čuje u gluve večeri.
Napad je prestao. Nebo se više nije uznemiravalo, najavljujući eksplozije na zemlji. U večernjoj tišini rastvorile su se tamne mrlje po gradu. Ljeto se javilo zrelim mirisom i on je prepoznao slabašni žubor i čuo njen glas. "Lakše mi je. Ali, još se bojim nečega. Možda su to neke slutnje. Ne mislim da sam nešto izgubila... ali, plašim se da smo sami a svijet prevelik." "Gledaj dolje i vidjećeš", rekao je tiho i ponovo je pogledao u beskrajnu tamu, pod kojom se tek slutio život. "Tamo je naš grad, sav naš svijet. Sad ćemo mi u 'Kapri'. A?" Nasmijala se glasno i smijala se čitavo vrijeme dok je on otežalim nogama koračao prema gradu, sam, s "papovkom" o ramenu, bez želje i nade, bez konzerve u džepu.
(Sve se nastavlja)
Pantera je našao na koti 305. Stupio je na brijeg sa otkočenom puškom i sa dozvolom za let iz grada prema sjeveru i preko rijeke. Odmah je otkrio mjesto svog prvog "iskustva", bila je to ta žuta zaravan na kojoj je stajao šef specijalaca. Stajao je blijed, širom otvorenih očiju na krupnoj okrugloj glavi, gazeći požutjelu travu oficirskim čizmama broj 45. Nije mogao da se dosjeti stiže li tu tražeći Pantera ili obilazeći svoje tragove. Kao da mu je učas postalo jasno da mu je taj snažni, veliki, nepoznati vojnik stao na život. Ali cijev koju je držao u rukama nije zbog toga okrenuo prema njemu, bilo je to slučajno.
"Poludio si!" potekao je promukli Panterov glas. "Skloni tu pušku i lijepo mi reci šta tražiš ovdje. O svemu se možemo dogovoriti."
"Onako kao što si se dogovrio s mladićem iz 'Kaprija'?"
"Kakav mladić iz 'Kaprija'? O čemu to buncaš?
"Ne znaš? Naravno da ne znaš. A znaš da prodaješ vojsku!"
"Nikakvu ja vojsku ne prodajem", zamumlao je Panter. "Samo sam htio da ti pomognem jer cijenim tvog oca."
"A mene zanima koliko to košta."
Ponovo je jasno čuo očev glas na vratima. "Ah, to ste vi! Dakle, konačno pismo od Pantera. Uđite, samo uđite!" A oni nisu imali vremena, trebalo je, valjda, da raznesu još Panterovih pisama, a otac je utrčao u sobu i pružio mu dozvolu s njegovim potpisom. "Evo, sad si slobodan, kad već to toliko želiš. Možeš da odeš gdje god hoćeš. Panter je obećao da će potragu poslati tek za pet dana." "Više bih volio da on ode odavde." "Šta je sad? Opet si nezadovoljan?" Majka je glasno zapalakala u kuhinji.
Panter je sve nervoznije gazio žutu travu njegovog prvog "iskustva" i njenog uzvišenog prelaska u obećanu stvarnost i on je osjetio njenu stidljivu blizinu i topli vjetar je donosio njene tihe, zasjenjene uzdahe, vidio je njenu živu kosu rasutu na travi koju je ovaj utabavao. A dolje iza Pantera neke pognute prilike pretrčavale su padinu. U jednom mnogo bližem zelenom gustišu primijetio je neobičan pokret. Njihova diverzantska grupa, sjetio se. Bacio se po zemlji i počeo da puca. Oružje se javilo njegovim strahom. Možda su došli po moj život, sjetio se i grčevito je stiskao pušku i obarač. Nad grmom se uzdiže glava sa izbuljenim očima i razjapljenim ustima i licem pade na tlo. Zalegao je i Panter i zavitlao bombu, koja se razglasi silnom jekom i diže prašinu. Odnekud istrčaše specijalci, koji se raziđoše padinom. Kad su kasnije na šatorskim krilima izvukli na kotu tri leša, on je prepoznao glavu iz grma, pogledao je bezbojne oči, koje je već vidio u knjižarskom izlogu.
"Tako se to radi", rekao je Panter i potapšao ga po leđima. "Tako se kali i stiče ratničko iskustvo. Sada si drugi čovjek."
Stajali su nad tri leša koja su još krvarila na sasušenoj travi.
"Znaš li koji je tvoj?"
Pokazao je glavom na prvi. Panter je kleknuo pored njega i počeo da raskopčava bluzu i otvara džepove.
"Uzmi ako ti odgovara, ima bolju uniformu od tebe. Ovdje si je izbušio na dva mjesta, ali to može lako da se popravi."
"Ne, ne! Ne treba."
"E, evo dokumenata! Bogami, ima i čin. Dobro ćemo ga razmijeniti. Znaš kako se zove..."
"Ne želim. Zaista, ne želim da znam."
"Hoćeš li ovu automatsku pušku? Ima i tri okvira..."
"I ova mi je suvišna."
"E, ovo ćeš uzeti", reče Panter i dobaci mu konzervu, koju on uhvati u vazduhu. Sagnu se i dohvati i ključ za konzerve, kojeg mu baci pred noge.
"Mogu ti reći da nisu loše. Vidjećeš."
Ubacio je konzervu u džep, nabacio pušku na rame i krenuo prašnjavom stazom kroz kupinovo granje prema gradu koji se slutio daleko dolje u dolini. Ponijeću je njoj, mislio je, kad večeras odem u "Kapri". Svakako joj nisam ponio tašnu. Gluposti! Sjetio se da ona uopšte ne postoji. Ona je moja halucinacija. Snoviđenje. Uostalom, ni dotakao je nisam, moji dlanovi ne pamte njen oblik. Glas? I glas sam izmislio. To i nije bio njen glas. Govorila je nekim nepoznatim šapatom. Možda je to samo topli vjetar duvao. Silazeći stazom prema širokom asfaltnom drumu, osjetio se lak ali pust. Šta se to desilo sa mnom? Sam sam, bez prijatelja, bez nje, bez sebe. Prošlosti nemam, ni postojala nije, sve je bio samo "san ludaka sanjan nerazumno", ni budućnosti koja se više ni sanjati ne da.
Prvo "iskustvo" i "prelazak njen"! Najobičniji nagon na razmnožavanje. I taj brijeg je kota 305 i ništa drugo. Sve o čemu sam mislio ili nije postojalo, ili više ne postoji. A to je isto, potpuno isto. Ništa ne ostaje. Leš na šatorskom krilu sve objašnjava i sve poništava. Nije osjećao krivicu, čak ni mučninu. Bio je lak, rasterećen i pust, prazan poput onih seoskih kuća kojima se približavao, u kojima više niko ne stanuje. Začudio se bistrom potoku ispod vrbe i zelenoj travi uokolo. Nebo se postepeno gasilo u vodi. Izuo se i otekle noge spustio u žubor. Nije se ni sjetio da se onda u povratku tu odmarao s njom, da joj je dlanovima opipavao mokro klisko lice, provjeravajući njeno postojanje. Nije se sjetio. Sjetio se Pantera. "Mogu ti reći da nisu loše. Vidjećeš." Izvadio je konzervu, otvorio je i nožićem sjekao crveno meso, halapljivo ga jeo i mislio kako su te njihove konzerve zaista ukusnije od onih koje su oni ponekad dobijali.
Zavitlao je praznu konzervu preko vrbovog granja kraj potoka i ispružio se po travi, predajući se srebrnastoj tišini rasutoj nad zemljinom kuglom. Veče mu se neobično javilo. Upravo nad njim oštar zvuk je zasjekao vazduh. Granata! Gađaju grad. Odmazda za trojicu specijalaca koji se još nisu vratili. Crni dim je izrastao dolje daleko, tamo negdje gdje se nalazi "Kapri". Eksplozija se čula slabo. Kao iz sjećanja. Zavapila je sirena. Jedini glas umirućeg grada. Drugi zvižduk, treći... Brojao je jecaje i crne fleke po gradu. Napad na "Kapri", dakle. Još jedan napad na ruševinu.
Ona tamo sigurno neće doći, mislio je, ona je nestala još prvog dana i ko zna gdje je. A šta tamo gađaju? Možda onaj glas mladića iz "Kaprija", koji se tamo još čuje u gluve večeri.
Napad je prestao. Nebo se više nije uznemiravalo, najavljujući eksplozije na zemlji. U večernjoj tišini rastvorile su se tamne mrlje po gradu. Ljeto se javilo zrelim mirisom i on je prepoznao slabašni žubor i čuo njen glas. "Lakše mi je. Ali, još se bojim nečega. Možda su to neke slutnje. Ne mislim da sam nešto izgubila... ali, plašim se da smo sami a svijet prevelik." "Gledaj dolje i vidjećeš", rekao je tiho i ponovo je pogledao u beskrajnu tamu, pod kojom se tek slutio život. "Tamo je naš grad, sav naš svijet. Sad ćemo mi u 'Kapri'. A?" Nasmijala se glasno i smijala se čitavo vrijeme dok je on otežalim nogama koračao prema gradu, sam, s "papovkom" o ramenu, bez želje i nade, bez konzerve u džepu.
(Sve se nastavlja)
Objavi komentar