PJESMA O SPASENJU 2-PAVLE STANIŠIĆ

...
A kod crkve čudno čudo ima
ludi oblak zemlji prigovara
zavodi je plavim ponorima
i tebe mi u sunce pretvara
*
nigdje sjene da se skrije zbilja
niti zore gase zaboravi
vječna mudrost zelenilo bilja
sve će ove žeđi da objavi
*
u buduća čudesna neznanja
Bezbroj gine po zemlji plodova
sanjajući nebeska cvjetanja
a ko bijela jat galebova
*
popadali po zemlji grobovi
Zar sav život izgovor za pjesmu
Kao vruć hljeb brane te dlanovi
i pčela te skriva u vrijesu

***

Šta mi nesnom odnesoše tmine
U grlu su grke riječi spasa
zvonkim nebom obnavljam ti ime
tišine mi rastu oko glasa
*
Riječ posljednja nema utočišta
ko zvijezda se otkida i pada
nasred neba vedrog gubilišta
posred oka porušenog grada
*
Čime da te zaklonim od noći
i od jutra i od straha Ni kraj
ni početak nisu mi u moći
prebrzi su zaboravi a sjaj
*
oka ludo rasipaju zvijezde
okrutna je ljepota u želji
spremaju se opake najezde
samo su ti snovi prijatelji

***

Svijet se bijeli danas preseljava
vesele se odmetnule riječi
u tvom sjaju ljepotu spasava
nebo staro i dok sužanj klečim
*
tumači mi tišinu poraza
svi su prošli napušteni dani
svijet je odjek vlastitoga glasa
rovovi su novi iskopani
*
u sred duše u sred gore tavne
nasred naše nade starostavne
upamti mi radosti potajne
sačuvaj mi od sunca kolajne
*
po čemu ću tebe prepoznati
u tminama vlastitoga vida
po svom strahu tebe dozivati
S kojom ćemo zvijezdom preko zida

IZVOR:Blog Pavle Stanišić