Poezija, 34

Jutarnja kafana

Sunce me presrelo
iza nerazumnog sna
iza tog tajnovitog grma
Neočekivano
I šta da mu kažem
Tek sam stigao iz jedne starinske
                                        iznošene noći
po kojoj sam pospanim sjećanjem
                                            tražio riječ
preturajući grmljavine i poglede
Pun provalija i tama
bez riječi spasa
igram se
ispijajući kafe sa prijateljima
kojih nema
a po svoj prilici
nisu ni dolazili ovdje
Ne čekam nikog
a možda ipak sebe
možda ću baš ovdje sebi da se javim
iz nekog od nejasnih zbrkanih pamćenja
koja ponekad navrate
                                                                                         (Ponornice)

IZVOR:Blog Pavle Stanišić