POLEMIKA 4 - PAVLE STANIŠIĆ

Primjećujem da bi ovaj napad sa stranica Vidika i Značenja na moju malenkost mogao da postane moja osnovna preokupacija, a ja to ne bih hito. Uostalom, kada sam pokretao ovaj blog, obećao sam da će tu biti najviše riječi o savremenoj književnosti. Ali, to je udes koji čovjeka prati čitavog života: skrenu tako tvoju vodu na svoje mlinove. Naravno da bih imao još što-šta da im kažem, ali, mislim, zašto da ja sad njima odgovaram, tj. svakome posebno, kad sam ja takvima davno odgovorio. Još 1998. godine u Novoj alteranativi pisao sam ovaj tekst, koji mnogo toga objašnjava.

SKOROJEVIĆI

NA PUTU

OD SELA DO SLOBODE

Oni ratuju protiv svijeta, kojeg kasnije imitiraju. Uništavaju one druge da bi to oni postali.

Oni su protiv kulture jer u njoj ne učestvuju, zato donose svoju imitatorsku "kulturu", zaštićenu masama niskog znanja i ukusa i takozvanim patriotizmom.

Njihova taktika je i jednostavna i prosta: što više ljudi treba dovesti u što veću bijedu i onda ih povesti bilo kojim od mnogih nepostojećih puteva spasenja. Kad njihova bespuća postanu očigledna, oni će se skloniti u svoje osvojeno bogatstvo, neki prije, a neki kasnije, predaće se svom "zasluženom" miru. Pisaće memoare i uputstva kako se to postiže. Ladice svojih vitrina u duborezu, koje su ranije tako mrzili, napuniće fotografijama i isječcima iz novina, kao dokazima da su nekada bili neko i nešto. Zovemo ih - skorojevići.

Razbarušeni revolucionari

protiv šešira i kravata

Još je živo sjećanje na mitinge poslije Drugog svjetskog rata. Mladi, razdrljeni, mršavi revolucionari, sa stegnutim pesnicama izdignutim iznad razbarušenih glava, gromko su psovali buržoaziju, prepoznatljivu po šeširima i kravatama, da bi kasnije sami na svoje ohlađene glave natukli takve iste šešire, zavezali krvate za već zadrigle vratove, obukli crna odijela i bijele najlonske košulje... Sjećamo se i riječi onog poznatog tuzlanskog revolucionara, kasnijeg uvaženog funkcionera, kojem su se u jednom trenutku ljudske slabosti "otvorile" pospane oči, pa je ustvrdio da bi, da je onda sreo nekog ko tako izgleda kao što je on sada izgledao i koji ima sve ono što je on "stekao", bez razmišljanja pucao u njega. Tako su ljudi, mnogi i ne znajući, pucali u one koji su bili drukčiji od njih, da bi vrlo brzo sami počeli da liče na svoje žrtve.

Istorija se ponavlja. Ako je ovo uopšte istorija (jer postoje i predistorijski periodi u društvenom razvoju).

Taj sukob onih koji dolaze i onih koji su već tu kod nas se, zbog čestih, gotovo stalnih, migracionih pokreta, tradicije, ali i drugih mnogo suštinskijih razloga, odigrava kao sukob između sela i grada, između pismenih i nepismenih, između "izvornog" primitivizma i "iz vana nametnute nam" kulture, između "reakcionarnog", "trulog" duha i "zdrave" elementarne snage.

Nakon onog rata to je bilo i formalno ozakonjeno, kako bi proces prelaska seljaka iz statusa poljoprivrednika u status gradskog skorojevića bio olakšan.

...

(Nastavak slijedi u blogu i u praksi)

 

IZVOR:Blog Pavle Stanišić