PRIČA 3.-PAVLE STANIŠIĆ

Svjedoci smo, pored mnogih drugih stvari, i vremena koje prolazi. Generacija kojoj ja pripadam svjedoči o prolaznosti "svog" vremena, a o tome i ja, eto, pišem, naravno, takođe, pored ostalog.

Susret
Pored voza je promicalo ravnodušno drveće, čitave šume, bregovi, naselja, polja... i dan. Kao da je život promicao.
Moja saputnica, koja je sjedila do mene još od polazne stanice, čitavo vrijeme gledala je kroz prozor. Imao sam neprijatan osjećaj da joj zaklanjam pogled i da joj smetam jer sam do prozora ja sjedio, a čini se da je, kao i ja, željela da putuje okrenuta u pravcu u kojem se i voz kretao. A kada me baš u onom trenutku zamolila da joj ustupim to mjesto, rekao sam joj da me pusti da putujem, jer ja putujem zato što mi se putuje, a ne zato što moram. U tom trenutku izgledalo mi je da govorim istinu, premda nije bilo baš tako.
Putovao sam vozom kakvi su bili i svi drugi vozovi kojima sam do tada prolazio pored livada i šljivika. Nisam išao za sobom, ni za vremenom koje je odavna bilo tamo gdje vozovi ne stižu, pošao sam bio svojim poslom bez nada u sjećanja. Ali taj brzi voz osamsto jedan neočekivano me doveze u ljeto za koje sam vjerovao da je zauvijek prošlo.
Kišne kapi posuše okna vagona i čitav kraj sa rijetkim tamnim krovovima i svelom travom uz pružni nasip, a iza mokrih stakala, pod metalnim zvekom poče nešto vrlo blisko da mi prolazi. U usnuloj dolini prepoznah suton i nadvožnjak, i davna brda minuše, pa se prepustih prijatnom nemiru iščekujući da prođu i barake, u kojima su bile naše brigade kada se gradila pruga. Strahovao sam da su nestale, da su ih kasniji dani raznijeli, da su puste klonule. I tek što bojazno posumnjah da je to mjesto već prošlo pored voza, doputovasmo u davnu noć.
Voz je stajao na signalu u neobičnoj tišini omladinskog naselja pred potamnjelim barakama. Pošto spustih prozorsko staklo, srdačno mi se javi znani topli vjetar, koji u tim krajevima obitava i vidjeh još mnoga lica na prozorima brzog voza, zagledana u isti prizor.
Moji umorni drugovi već su pospali, sjetih se, a iz teškog neba sruči se oblak kiše. Poznati glas iznenadno objavi: “KOMPOZICIJAAA!” i oko njega se okupiše još mnogi glasovi i koraci. Jasno doškripaše prazni stari crveni vagoni, razbudi se naselje. Potrčasmo iz snova, iz baraka da brda tovarimo u vagone, jer samo pedeset noćnih minuta smije tu da se zadrži “kompozicijaaa”. Pa nas četvorica na jedan vagon i sa nama ona, mlada i mokra.
Lopatama, šakama, dušom grabi ljepljivu rodnu grudu, ramenima i grudnim košem, i čelom... utovaraj, utovaraj, utovaraj! U zoru će samo jedno pitanje moći da te dozove: ko će podići zastavu? Čija će se žarka želja zalepršati pjesmom iz naših oteklih poluglasnih žica? Mene će razbuditi i nada da ću joj u tom trenutku, kao i uvijek, taknuti rukom ruku, a ona će to doživjeti kao državnu himnu.
Glasnim disanjima i zemljom prvi smo ispunili svoj crveni vagon, nas četvorica i ona, mlada i mokra. Na uspravljene lopate spuštamo vrela čela, a noć nas dotiče mirom i kapima kiše, toplim i prisnim.
“POKUPI ALAT”, ruke, noge, kose, oči... sve pokupi i skloni u baraku!
Tama se smiruje i svi se po njoj razilaze, a ona čeka mene pod niskom strehom prve barake. Mokra bluza vlaži joj nevelike tople grudi. Sušim ih vatrom dlanova, pa skrivam pogled i smišljam riječi, obične, svagdanje, ne bih li neobuzdanost svoju prikrio, a ona mi šapuće da joj je teško. Bespomoćno, nužno priznanje ljubavi. I ja se sramim pohlepnih dlanova i kažem joj da sutra manje zemlje zahvata, a ja ću brže. Noć nas opominje tamom i vlagom, dozivaju nas dežurni.
Kako ime da ti ne znam, ljubavi?
Iza nas prepuna cvili kompozicija, ni pedeset minuta ovaj put nije prošlo. Nisam smogao suzu za ispraćaj, ali u jesenjem pogledu moje saputnice, koja je ipak prešla na mjesto do prozora i sada sjedila baš prema mom licu, zatekoh neobičan osmijeh. A kada krenu i naš voz, na Nadinom licu osmijeh poče da tamni i ja joj poznah suzu i ime, ali, ništa ne rekoh.

IZVOR:Blog Pavle Stanišić