Riječ ima...

Neznani junak naših dana

      Nema te domovine, otadžbine, države, svejedno, za koju ne bih poginuo. Do sada sam padao za razne. Uvijek svjesno i dobrovoljno. Sa zadovoljstvom. Ipak, najviše volim da dajem "ono najdragocjenije" za domovinu koja mi se dopadne na prvi pogled.

      Dođe tako neki veliki umjetnik i nacrta nekoliko domovina. Dok ih pogledam, ja odmah znam za koju ću da poginem. Za najljepšu. Pa, kad je djeca kasnije budu crtala u školi, da uživaju.

      Tako se ostvaruju hiljadugodišnji, tisućljetni i ostali multimedijalni snovi. Djeca će da uče u školama: pao je za ovo što sad imamo! A zna se šta sad imamo. Kao i uvijek: rijeke, potoke, šume, nebo, oblake, sunce, mjesec, zvijezde i naročito ptice, a uz to, Rade još ima prodavnicu autodijelova, što se u domovinama najviše cijeni poslije hljeba i soli, Mile ima još i benzinsku pumpu i kuću u jednoj drugoj domovini, a ja - spomenik na gradskom groblju, što je velika prednost u odnosu na one čiji su spomenici u parkovima pa na njih slijeću i svašta rade gradske ptice kreštalice i noću ih obilaze psi i uličari.

      Sad neki potpuno pogrešno tumače moj slučaj i tvrde da sam pao za zajedničke automobilske tablice, premda su se njima više dopadale one sa četiri es, sa ljiljanima i šahovnicama, a o zastavama i drugim ukrasima da ne govorimo.

      U onom ratu pao sam za krunu i za kralja, u onom drugom za petokraku i maršala, a u ovom, još nije utvrđeno za šta sam, pored tablica, još pao. O tome tek treba da odluče narodni poslanici i Haški tribunal.

Bitno je da sam pao, da sam iskoristio priliku koja se ovdje ljudima pruža tek svakih pedesetak godina, a preživjeli će već pronaći neki simbol zbog kojeg je vrijedilo da padnem, zbog kojeg je moja žrtva bila neophodna.

      Sad je prošlo vrijeme padanja. Ko je pao, pao je. Ja znam da ste vi nestrpljivi , svi se zaklinjete da biste sve dali za ovo i za ono, ali, šta vam ja mogu, moraćete se strpiti do naredne sezone.

(Nova alternativa, 17. juli 1998)

 

IZVOR:Blog Pavle Stanišić