SJEĆANJE-PAVLE STANIŠIĆ

Premda se na ovim stranicama uglavnom bavim savremenom literaturom, jedno sjećanje me uporno i dugo prati. Sjećanje na jedno davno vrijeme. Bilo je to, čini mi se, 1954. godine. Nekolicina nas studenata recitovali smo po beogradskim kafanama Jesenjina, istražujući neki skriveni smisao boemskog života. I jedne od tih večeri za naš sto "dolepršala" je pogužvana ceduljica sa dosta nečitkom, olovkom ispisanom pjesmom Kočijašu. Tada nisam znao ko je autor te pjesme, ali dosta kasnije sam saznao da je to Veles Perić (Petar Perić, 1924 - 1991), jedan od najoriginalnijih, za to vrijeme (1946. i 47) najmodernijih beogradskih pjesnika boema, "pojam rođenog pjesnika", kako je kasnije negdje zapisao Slavko Vukosavljević. A to pjesništvo prekinula je politika na najsuroviji način. Veles Perić, pjesnik i student prava, uhapšen je 1948. i otpremljen na zloglasni Goli otok. Za vrijeme njegovog zatočeništva i kasnije njegovi stihovi, koje su mnogi znali napamet, prenosili su se tajno po kafanama, prepisivali i pamtili. Tako je u više verzija sačuvana njegova pjesma Kočijašu:

*

Mesec, sfinga od mesinga,

nebom luta,

kočijašu, skreni kola

pored puta.

*

Kočijašu, hajd na čašu,

dođi, druže, da te pitam:

Kome njene ruke mašu

ove noći dok se skitam?

*

Noć je pala, kola stala

konji vrani,

i vrata su zaškripala

na mehani.

*

U kafani nikog nema,

krčmar drema preko stola.

Druže, mi smo dva boema

i željni smo alkohola.

*

Kočijašu, ispij čašu,

ispijmo je za čoveka!

I poteraj sad u kasu,

na putu nas zora čeka.

***

Idem tako kud me nose

dve cipele ko dva splava,

pijan, ružan, guste kose,

prazno srce, puna glava.

*

Mesec, sfinga od mesinga,

nebom plovi. Ona meni neće doći,

a cipele ko splavovi

odneće me tihoj noći...

*

Pet decenija kasnije, kada sam i sam saznao neke detalje o ovom pjesniku i ovoj njegovoj pjesmi, napisao sam pjesmu:

***

Pjesnik i mjesec

Velesu Periću u spomen

*

Nebom sfinga od mesinga i sad plovi

i razmatra iste teme o rukama:

Kome mašu? Koga odnose splavovi?

Još šapatom negdje pominju boeme,

*

kočijaše i Velesa koji pije za čovjeka,

što mu muke strašne sprema

na dalekim otocima i još nebo tamu lije

jer pjesnika dugo nema.

*

Kočijašu, hajd na čašu ove krvi

da ti pričam kako lijepi snovi bole

kad ih skole ljudi-crvi koji vole

tuđe nade, tuđe patnje, kočijašu!

*

Noć je pala kao suza, iz bokala tamu toči,

i vrata su zaškripala,

a na stolu prazna čaša, nikog nema.

Nema više kočijaša. Od boema

*

samo mjesec plovi nebom Belog grada,

luna žuta, samo on se proslavio.

Kad je pjesnik one noći skreno s puta,

tu nam ga je iznad glava ostavio

*

da nas pita: Kome vaše ruke mašu,

ruke žudnje, mržnje, bijesa svake noći

dok ja skitam? Konobaru, naspi jednu gorku čašu!

Ispiću je za Velesa.

*

Ova je moja pjesma objavljena u antologiji boemske poezije 2004. godine Brod nostalgije u Beogradu. Naravno, nije našla mjesto ni u jednoj mojoj pjesničkoj knjizi, ali je zajedno sa pričom o pjesniku Velesu ostala u mom sjećanju. 

 

IZVOR:Blog Pavle Stanišić