0
VJEKOVO 12 -PAVLE STANIŠIĆ
Posted by mrkaen002
on
10:31
in
pavle stanišić
(2. nastavak)
Bio je deseti sat ljetnjeg prijepodneva. Sunce je drhtalo na velikim prozorskim staklima vjekovske bolnice. Na prostranom bolničkom krugu s vremena na vrijeme pojavila bi se tek poneka prilika u bijelom mantilu i iz paviljona u paviljon prešao bi poneki mladi čovjek na štakama u plavoj pidžami. A na sred kruga - Nada u tamnoj odjeći kao crna ptica odnekud pala posred te blještave bjeline. Nije se osvrnula na zlokobni zvižduk koji je zasjekao nebo iznad grudnog odjeljenja, ni na snažnu detonaciju, ni na praskavi lom stakala, ni na zavijajući jek sirene za uzbunu. Stajala je kao da se ništa ne dešava izvan nje same. Nije bila u stanju da se odluči ni na jedan pokret koji nije razrješavao njen strah, a nije znala ni kuda da krene ni šta da uradi. Bila je ispunjena Zoranovim likom i njegovim riječima. Još juče u ovo doba gledala ga je i slušala njegov glas i govorila mu nešto što nije imalo nikakvog smisla, tako joj se bar sada činilo. Bio je to njihov posljednji susret.
"Nećeš zakasniti", doviknula mu je iz sobe, dok je on navlačio vlažni šinjel u predsoblju. "Tamo nikada ne možeš zakasniti."
Kada je i ona stala pored njega pred ulaznim vratima, shvatila je da je njen sin već zreo muškarac, ali je u trenu vidjela dječji sjaj na njegovom licu, naivnu blagost u tamnim očima i suzdržanom osmijehu. Pomislila je kako je to naslijedio od svog oca, još lebdećeg, Gorana, jer se pričalo da se ponovo pojavio među živima i da predvodi jednu grupu najžešćih Komita.
"Čuvaj se, molim te", rekla mu je, uvjerena da mu govori ono najznačajnije što je imala da kaže, pa zbog toga još jednom ponovi: "Molim te".
"Naravno da ću se čuvati", rekao je Zoran, "nema nikakve potrebe da me moliš. Ali, i ti treba da se čuvaš. Često tamo osluškujemo kako preko naših položaja prelijeću granate ovamo, na grad. Ponekad tačno mogu da im odredim pravac i to je najčešće ovaj pravac na kojem se nalazi naš stan. Zar nije tako? Uglavnom padaju na ovom pravcu?"
Sjetila se kako je nedavno uzbudio zvuk granate dok je stajala na balkonu, kako je eksplozija bila nevjerovatno snažna, kako je dolje na ulici neki prolaznik panično pokušao da se zakloni otvorenim kišobranom i kako je u istom trenutku kišobran nestao, a on ostao da leži na trotoaru. Uveče je razmišljala o tome kako nije smogla snage da izađe iz stana i pomogne čovjeku na trotoaru, kako ona ne bi mogla da gleda njegovu krv, otvorene rane... A da je to bio Zoran? pitala se. Šta da je to bio Zoran? Mogla bi, kako da ne bi mogla! Dlanovima bi mu zatvorila svaku ranu, zaustavila svaku bol. Svakako bi mogla.
"Ti se čuvaj", rekao je Zoran, "a za mene ne brini. Tamo i nije tako strašno. Samo je meni dosadilo. U stvari, dosadilo je svima. Rov, kiša, sunce... Ali, sve će se to brzo završiti, svima je preko glave glupog ratovanja i užasa, kojih je, budi sigurna, više ovdje u gradu nego tamo. Doći ću iduće sedmice opet, ako se prije ne završi rat."
Pokušao je da se nasmije, ćak je u tome i uspio, istina, nekako suzdržano, uzeo pušku koja je bila prislonjena uz dovratak, namignuo joj šeretski i otrčao niz stepenice.
Te slike i tih riječi nije mogla da se oslobodi dok je stajala na prostranom bolničkom krugu. Slušala je njegove korake niz stepenice, onda bi joj se učinilo da dolaze njoj iza leđa ili sa internog, onda sa grudnog, sa hirurgije... Nejasno bi osjetila čudnu krivicu što se tog njihovog posljednjeg razgovora sjeća sada kad još, ipak, ima nade. Kako joj uopšte to pada na pamet u ovim trenucima u kojima se,činilo joj se, rješava njegova sudbina i kada bi trebalo da i ona nešto odlučno uradi? Istovremeno je osjećala i bol što ga nije prisno zagrlila, što se nije osmijehnula na njegovu šalu nego je dozvolila da ode ispunjen njenom šutnjom. Znala je i da su sva ta razmišljanja i samooptuživanja suvišna, da im se i sada, kao i uvijek, odaje upravo onda kad treba nešto da uradi. A, šta?
Kad joj je jutros onaj glas javio da je Zoran ranjen i da se nalazi na hirurgiji, nije se sjetila da upita je li ranjen lakše ili teže. Otelo joj se samo neumjesno pitanje: "Zašto?" I dotrčala je tu, pregledala sve ranjenike i sve spiskove sa njihovim imenima i briznula u plač. Rekli su joj da je vjerovatno greška, da ne treba da se brine, da... Nešto se, ipak, desilo, ne može tek tako otići. Neko treba da joj pomogne. Ali, gotovo svi ljekari i bolničari koje je poznavala još iz mladosti ili čak i iz djetinjstva bili su protjerani, ili su sami napustili nesrećno Vjekovo.
Sjetila se doktora Muhameda i u istom trenutku je vidjela kako joj prilazi odnekud iz djetinjstva, onda iz mladosti... Dotakao je za ruku neobično prisno i glas mu je bio tajanstveno tih:
"Hajde ovamo kod mene da se odmoriš. Nije dobro da tu stojiš, vidiš da padaju granate."
"Ne, ne, nemam vremena. A zašto da se odmaram? Znaš li šta se desilo sa Zoranom?"
"Da. Teško mi je. Zaista mi je teško. Upravo sam bio tamo."
"Gdje? Gdje je? Na odjeljenju ga nema. Ni na spisku. Sve sam pregledala."
Doktor Muhamed duboko uzdahnu.
"Muhamede, gdje si sad bio? Gdje si bio?"
Pored njih se zaustavi više vojnih bolničkih automobila. Pritrčaše bolničari i počeše da izvlače nosila sa ranjenicima.
"Odakle su?" upita doktor.
"Sa Putnikovog", odgovori mladić u uniformi. "Ima ih petnaest. Gdje da ih nosimo?" "Na dječje, tamo još ima mjesta", reče on i ponovo je uhvati za ruku. "Hajde u moju kancelariju da se odmoriš i da porazgovaramo."
"Gdje si bio, Muhamede?" nastavi ona molećivo.
"Ma, nemoj... Sačekaj. Hajdemo unutra."
Ona pogleda u pravcu iz kojeg joj je prišao. Pokretom glave pokuša da odagna misao.
"To nije moguće. To meni mora neko jasno da kaže. Ne može to tako, doktore, ne može to tek tako", promrmlja i zagleda se u suzne oči svog školskog druga iz prve klupe, starog i umornog i pusti ga da je lagano povede s tog užasno velikog bolničkog kruga, oivičenog prozorima sa kojih su ih pratile mnoge oči koje su znale nešto sudbinsko.
2.
Bio je deseti sat ljetnjeg prijepodneva. Sunce je drhtalo na velikim prozorskim staklima vjekovske bolnice. Na prostranom bolničkom krugu s vremena na vrijeme pojavila bi se tek poneka prilika u bijelom mantilu i iz paviljona u paviljon prešao bi poneki mladi čovjek na štakama u plavoj pidžami. A na sred kruga - Nada u tamnoj odjeći kao crna ptica odnekud pala posred te blještave bjeline. Nije se osvrnula na zlokobni zvižduk koji je zasjekao nebo iznad grudnog odjeljenja, ni na snažnu detonaciju, ni na praskavi lom stakala, ni na zavijajući jek sirene za uzbunu. Stajala je kao da se ništa ne dešava izvan nje same. Nije bila u stanju da se odluči ni na jedan pokret koji nije razrješavao njen strah, a nije znala ni kuda da krene ni šta da uradi. Bila je ispunjena Zoranovim likom i njegovim riječima. Još juče u ovo doba gledala ga je i slušala njegov glas i govorila mu nešto što nije imalo nikakvog smisla, tako joj se bar sada činilo. Bio je to njihov posljednji susret.
"Nećeš zakasniti", doviknula mu je iz sobe, dok je on navlačio vlažni šinjel u predsoblju. "Tamo nikada ne možeš zakasniti."
Kada je i ona stala pored njega pred ulaznim vratima, shvatila je da je njen sin već zreo muškarac, ali je u trenu vidjela dječji sjaj na njegovom licu, naivnu blagost u tamnim očima i suzdržanom osmijehu. Pomislila je kako je to naslijedio od svog oca, još lebdećeg, Gorana, jer se pričalo da se ponovo pojavio među živima i da predvodi jednu grupu najžešćih Komita.
"Čuvaj se, molim te", rekla mu je, uvjerena da mu govori ono najznačajnije što je imala da kaže, pa zbog toga još jednom ponovi: "Molim te".
"Naravno da ću se čuvati", rekao je Zoran, "nema nikakve potrebe da me moliš. Ali, i ti treba da se čuvaš. Često tamo osluškujemo kako preko naših položaja prelijeću granate ovamo, na grad. Ponekad tačno mogu da im odredim pravac i to je najčešće ovaj pravac na kojem se nalazi naš stan. Zar nije tako? Uglavnom padaju na ovom pravcu?"
Sjetila se kako je nedavno uzbudio zvuk granate dok je stajala na balkonu, kako je eksplozija bila nevjerovatno snažna, kako je dolje na ulici neki prolaznik panično pokušao da se zakloni otvorenim kišobranom i kako je u istom trenutku kišobran nestao, a on ostao da leži na trotoaru. Uveče je razmišljala o tome kako nije smogla snage da izađe iz stana i pomogne čovjeku na trotoaru, kako ona ne bi mogla da gleda njegovu krv, otvorene rane... A da je to bio Zoran? pitala se. Šta da je to bio Zoran? Mogla bi, kako da ne bi mogla! Dlanovima bi mu zatvorila svaku ranu, zaustavila svaku bol. Svakako bi mogla.
"Ti se čuvaj", rekao je Zoran, "a za mene ne brini. Tamo i nije tako strašno. Samo je meni dosadilo. U stvari, dosadilo je svima. Rov, kiša, sunce... Ali, sve će se to brzo završiti, svima je preko glave glupog ratovanja i užasa, kojih je, budi sigurna, više ovdje u gradu nego tamo. Doći ću iduće sedmice opet, ako se prije ne završi rat."
Pokušao je da se nasmije, ćak je u tome i uspio, istina, nekako suzdržano, uzeo pušku koja je bila prislonjena uz dovratak, namignuo joj šeretski i otrčao niz stepenice.
Te slike i tih riječi nije mogla da se oslobodi dok je stajala na prostranom bolničkom krugu. Slušala je njegove korake niz stepenice, onda bi joj se učinilo da dolaze njoj iza leđa ili sa internog, onda sa grudnog, sa hirurgije... Nejasno bi osjetila čudnu krivicu što se tog njihovog posljednjeg razgovora sjeća sada kad još, ipak, ima nade. Kako joj uopšte to pada na pamet u ovim trenucima u kojima se,činilo joj se, rješava njegova sudbina i kada bi trebalo da i ona nešto odlučno uradi? Istovremeno je osjećala i bol što ga nije prisno zagrlila, što se nije osmijehnula na njegovu šalu nego je dozvolila da ode ispunjen njenom šutnjom. Znala je i da su sva ta razmišljanja i samooptuživanja suvišna, da im se i sada, kao i uvijek, odaje upravo onda kad treba nešto da uradi. A, šta?
Kad joj je jutros onaj glas javio da je Zoran ranjen i da se nalazi na hirurgiji, nije se sjetila da upita je li ranjen lakše ili teže. Otelo joj se samo neumjesno pitanje: "Zašto?" I dotrčala je tu, pregledala sve ranjenike i sve spiskove sa njihovim imenima i briznula u plač. Rekli su joj da je vjerovatno greška, da ne treba da se brine, da... Nešto se, ipak, desilo, ne može tek tako otići. Neko treba da joj pomogne. Ali, gotovo svi ljekari i bolničari koje je poznavala još iz mladosti ili čak i iz djetinjstva bili su protjerani, ili su sami napustili nesrećno Vjekovo.
Sjetila se doktora Muhameda i u istom trenutku je vidjela kako joj prilazi odnekud iz djetinjstva, onda iz mladosti... Dotakao je za ruku neobično prisno i glas mu je bio tajanstveno tih:
"Hajde ovamo kod mene da se odmoriš. Nije dobro da tu stojiš, vidiš da padaju granate."
"Ne, ne, nemam vremena. A zašto da se odmaram? Znaš li šta se desilo sa Zoranom?"
"Da. Teško mi je. Zaista mi je teško. Upravo sam bio tamo."
"Gdje? Gdje je? Na odjeljenju ga nema. Ni na spisku. Sve sam pregledala."
Doktor Muhamed duboko uzdahnu.
"Muhamede, gdje si sad bio? Gdje si bio?"
Pored njih se zaustavi više vojnih bolničkih automobila. Pritrčaše bolničari i počeše da izvlače nosila sa ranjenicima.
"Odakle su?" upita doktor.
"Sa Putnikovog", odgovori mladić u uniformi. "Ima ih petnaest. Gdje da ih nosimo?" "Na dječje, tamo još ima mjesta", reče on i ponovo je uhvati za ruku. "Hajde u moju kancelariju da se odmoriš i da porazgovaramo."
"Gdje si bio, Muhamede?" nastavi ona molećivo.
"Ma, nemoj... Sačekaj. Hajdemo unutra."
Ona pogleda u pravcu iz kojeg joj je prišao. Pokretom glave pokuša da odagna misao.
"To nije moguće. To meni mora neko jasno da kaže. Ne može to tako, doktore, ne može to tek tako", promrmlja i zagleda se u suzne oči svog školskog druga iz prve klupe, starog i umornog i pusti ga da je lagano povede s tog užasno velikog bolničkog kruga, oivičenog prozorima sa kojih su ih pratile mnoge oči koje su znale nešto sudbinsko.
(Nastavak slijedi)
Objavi komentar