0
VJEKOVO 18-PAVLE STANIŠIĆ
Posted by mrkaen002
on
10:54
in
pavle stanišić
(8. nastavak)
...
"Hoćeš li mi, zaboga, već jednom reći gdje si bio, odakle si došao?" upita ga Nada tiho i nesigurno, s prizvukom nekog fatalnog pomirenja, ne očekujući, čak ne želeći odgovor.
"Sjedi ovdje", reče Muhamed, pokazujući na stolicu pored svog radnog stola, "a ja moram da trknem do povjerenika. To neće traja ti duže od nekoliko minuta, a onda ćemo zajedno kod mene. Tamo je i Vera, popićemo kafu i polako razgovarati o svemu. Ostaćeš sa nama do sutra, do isteka policijskog sata."
Odmah je prihvatila ponuđeno odgađanje. Učinila je to ćutke, samo pokretom glave, dok su joj se oči punile maglom.
Laković nije ni ustao, ni pogledao Muhameda kada je ušao. Nemarno je dohvatio sa stola bijeli kartonski omot, na kojem je crnim tušem bilo ispisano: "Dr M. Terzić".
To je vaš dosije sa svim dokumentima, zaključenom radnom knjižicom i rješenjem o otkazu. Treba ovdje da potpišete da ste primili."
Muhamed priđe stolu i, potpisujući, pogleda Lakovića, lako se osmijehnu i prijateljski pomirljivo reče:
"Ne treba ništa da brineš, sve je u redu, sve je u redu" i umorno, sa omotom u ruci izađe iz prostorije.
Nedostajalo je još desetak minuta do početka policijskog sata, a ulice su već bile pune mladih, u različite uniforme obučenih ljudi. Civili šetači već su žurili kućama, a Muhamed i Nada su polako, umorno i nezainteresovano prilazili zgradi u kojoj je bio njegov stan.
Lipe, ispod kojih su išli, mnogo starije od njih, bile su prošarane velikim krastavim ožiljcima i podosta mrtvih grana krilo je zelenilo u njihovim krošnjama. Premda je već bilo prošlo vrijeme cvjetanja, neizbježni ljetni zuj pčela ispunjavao je njihovu starost nekim postojanim smislom.
Bila je to ulica kojom su nekada davno često prolazili sa lepršavim društvom, idući u školu ili vraćajući se iz nje svojim malim, udaljenim kućama. Ali toga sada nisu bili svjesni. Premda tek pedesetih godina, izgledali su stari kao i lipe, kao i domitski hram na uglu ulice, čije su strane još stajale uspravno, iako se kroz otvor za vrata, kojih nije bilo, vidjelo nebo i koji je bez krova i sa okrnjenim zvonikom podsjećao na staru odbačenu dječju igračku.
Nada je bila očuvala vitkost, kojom je još u školi znala da prkosi ludim dječacima i pakosnim drugaricama, a lako valovita, jednostavno počešljana crna kosa nad pravilnim blijedim čelom prikrivala je njenu dob. Ali pokreti i koraci, teški poput uzdaha i nezainteresovane, opuštene ruke odavali su duboku starost kroz koju je prolazila. Njen pratilac tu činjenicu ničim nije ni prikrivao. Sa rijetkom sijedom kosom kao slučajno zaostalom na obloj glavi, zatamnjenog lica, sa kojeg su krupne oči već bile otišle, tromim hodom velikog Ibrage Terzića prilazio je zgradi, na čijem je otvorenom prozoru još izdaleka ugledao Veru. Mahala mu je, valjda, da požuri ili da ne ulazi, ili zbog nečega drugog.
Na ulazu, kao nekakva straža, stajala su tri policajca, ili su to možda bili vojnici, on to nije razlikovao. Jedan od njih, dok su prilazili, upitao ga je da li je on doktor Terzić i zatražio mu legitimaciju. Vera je već bila tu, pored njih, u kućnoj šarenoj haljini, crvenog lica, očito uznemirena, sa obe ruke čvrsto se držala za Nadinu opuštenu ruku. Vraćajući mu legitimaciju, mladić je rekao:
"Treba odmah da napustite Vjekovo, vi i porodica. Autobus već čeka ispred školskog centra. Mi ćemo ovdje sačekati deset minuta dok spremite svoje lične stvari. Imate pravo na dvije putne torbe po osobi. Požurite."
Nada, kao da se tek probudila, gotovo je povikala:
"Ali, ne, ne. Nikako. Ko vam je to naredio? On nikuda neće ići."
"Vaša dokumenta", obrati se mladić Nadi, koja na to nije ni obratila pažnju.
"Ja sam udovica Lebdećeg Gorana. Moj sin je danas..."
"Šta je vaš sin danas?" upita on.
Nada ništa ne odgovori.
"Šta je to sa njenim sinom?"obrati se Muhamedu.
On htjede da objasni, ali odjednom, ni sam to ne očekujući, reče:
"Ništa. Njen sin je na frontu. Bila je samo greška...", a onda stavi ruku na Verino rame, nagnu se prema njoj i, kao u povjerenju, tiho joj reče:
"Hajde, požuri. Ponesi samo ono što ti je neophodno. Meni ništa ne treba."
"Ali, kuda idemo? Gdje nas vodite?" upita Vera.
"Tamo kod vaših", reče mladić, pokazujući prema Putnikovom brdu. "Idete u razmjenu. Njima ste potrebniji nego nama, a mi ćemo za vas dobiti naše. Uostalom, vas tamo traže, vidjećete spisak. A vi", obrati se Muhamedu, "spremite svoje lične stvari, trebaće vam, tamo ne može ništa da se nabavi." Muhamed ga jasno pogleda u oči i nasmija se:
"Nosim ja čitavo Vjekovo."
Mladić sumnjičavo pogleda kartonski omot u njegovoj ruci.
"Ako ne stignete kući do policijskog, bićete uhapšeni", reče Nadi, ali ona to nije čula. Stajala je na istom mjestu, poluotvorenih usta, stajala je tako i onda kada su se Muhamed i Vera već udaljavali sa svojim pratiocima i onda kada se na uglu Muhamed okrenuo i doviknuo joj: "Idi kući, Nado. Idi kući!"
(Nastaviće se)
IZVOR:Blog Pavle Stanišić
...
"Hoćeš li mi, zaboga, već jednom reći gdje si bio, odakle si došao?" upita ga Nada tiho i nesigurno, s prizvukom nekog fatalnog pomirenja, ne očekujući, čak ne želeći odgovor.
"Sjedi ovdje", reče Muhamed, pokazujući na stolicu pored svog radnog stola, "a ja moram da trknem do povjerenika. To neće traja ti duže od nekoliko minuta, a onda ćemo zajedno kod mene. Tamo je i Vera, popićemo kafu i polako razgovarati o svemu. Ostaćeš sa nama do sutra, do isteka policijskog sata."
Odmah je prihvatila ponuđeno odgađanje. Učinila je to ćutke, samo pokretom glave, dok su joj se oči punile maglom.
Laković nije ni ustao, ni pogledao Muhameda kada je ušao. Nemarno je dohvatio sa stola bijeli kartonski omot, na kojem je crnim tušem bilo ispisano: "Dr M. Terzić".
To je vaš dosije sa svim dokumentima, zaključenom radnom knjižicom i rješenjem o otkazu. Treba ovdje da potpišete da ste primili."
Muhamed priđe stolu i, potpisujući, pogleda Lakovića, lako se osmijehnu i prijateljski pomirljivo reče:
"Ne treba ništa da brineš, sve je u redu, sve je u redu" i umorno, sa omotom u ruci izađe iz prostorije.
Nedostajalo je još desetak minuta do početka policijskog sata, a ulice su već bile pune mladih, u različite uniforme obučenih ljudi. Civili šetači već su žurili kućama, a Muhamed i Nada su polako, umorno i nezainteresovano prilazili zgradi u kojoj je bio njegov stan.
Lipe, ispod kojih su išli, mnogo starije od njih, bile su prošarane velikim krastavim ožiljcima i podosta mrtvih grana krilo je zelenilo u njihovim krošnjama. Premda je već bilo prošlo vrijeme cvjetanja, neizbježni ljetni zuj pčela ispunjavao je njihovu starost nekim postojanim smislom.
Bila je to ulica kojom su nekada davno često prolazili sa lepršavim društvom, idući u školu ili vraćajući se iz nje svojim malim, udaljenim kućama. Ali toga sada nisu bili svjesni. Premda tek pedesetih godina, izgledali su stari kao i lipe, kao i domitski hram na uglu ulice, čije su strane još stajale uspravno, iako se kroz otvor za vrata, kojih nije bilo, vidjelo nebo i koji je bez krova i sa okrnjenim zvonikom podsjećao na staru odbačenu dječju igračku.
Nada je bila očuvala vitkost, kojom je još u školi znala da prkosi ludim dječacima i pakosnim drugaricama, a lako valovita, jednostavno počešljana crna kosa nad pravilnim blijedim čelom prikrivala je njenu dob. Ali pokreti i koraci, teški poput uzdaha i nezainteresovane, opuštene ruke odavali su duboku starost kroz koju je prolazila. Njen pratilac tu činjenicu ničim nije ni prikrivao. Sa rijetkom sijedom kosom kao slučajno zaostalom na obloj glavi, zatamnjenog lica, sa kojeg su krupne oči već bile otišle, tromim hodom velikog Ibrage Terzića prilazio je zgradi, na čijem je otvorenom prozoru još izdaleka ugledao Veru. Mahala mu je, valjda, da požuri ili da ne ulazi, ili zbog nečega drugog.
Na ulazu, kao nekakva straža, stajala su tri policajca, ili su to možda bili vojnici, on to nije razlikovao. Jedan od njih, dok su prilazili, upitao ga je da li je on doktor Terzić i zatražio mu legitimaciju. Vera je već bila tu, pored njih, u kućnoj šarenoj haljini, crvenog lica, očito uznemirena, sa obe ruke čvrsto se držala za Nadinu opuštenu ruku. Vraćajući mu legitimaciju, mladić je rekao:
"Treba odmah da napustite Vjekovo, vi i porodica. Autobus već čeka ispred školskog centra. Mi ćemo ovdje sačekati deset minuta dok spremite svoje lične stvari. Imate pravo na dvije putne torbe po osobi. Požurite."
Nada, kao da se tek probudila, gotovo je povikala:
"Ali, ne, ne. Nikako. Ko vam je to naredio? On nikuda neće ići."
"Vaša dokumenta", obrati se mladić Nadi, koja na to nije ni obratila pažnju.
"Ja sam udovica Lebdećeg Gorana. Moj sin je danas..."
"Šta je vaš sin danas?" upita on.
Nada ništa ne odgovori.
"Šta je to sa njenim sinom?"obrati se Muhamedu.
On htjede da objasni, ali odjednom, ni sam to ne očekujući, reče:
"Ništa. Njen sin je na frontu. Bila je samo greška...", a onda stavi ruku na Verino rame, nagnu se prema njoj i, kao u povjerenju, tiho joj reče:
"Hajde, požuri. Ponesi samo ono što ti je neophodno. Meni ništa ne treba."
"Ali, kuda idemo? Gdje nas vodite?" upita Vera.
"Tamo kod vaših", reče mladić, pokazujući prema Putnikovom brdu. "Idete u razmjenu. Njima ste potrebniji nego nama, a mi ćemo za vas dobiti naše. Uostalom, vas tamo traže, vidjećete spisak. A vi", obrati se Muhamedu, "spremite svoje lične stvari, trebaće vam, tamo ne može ništa da se nabavi." Muhamed ga jasno pogleda u oči i nasmija se:
"Nosim ja čitavo Vjekovo."
Mladić sumnjičavo pogleda kartonski omot u njegovoj ruci.
"Ako ne stignete kući do policijskog, bićete uhapšeni", reče Nadi, ali ona to nije čula. Stajala je na istom mjestu, poluotvorenih usta, stajala je tako i onda kada su se Muhamed i Vera već udaljavali sa svojim pratiocima i onda kada se na uglu Muhamed okrenuo i doviknuo joj: "Idi kući, Nado. Idi kući!"
(Nastaviće se)
IZVOR:Blog Pavle Stanišić
Objavi komentar