0
VJEKOVO 20-PAVLE STANIŠIĆ
Posted by mrkaen002
on
10:58
in
pavle stanišić
(10. nastavak)
6.
"Svo naoružanje treba da ostavite ovdje", reče dežurni u Komandi sjevernog fronta, naginjući se kroz otvor nekadašnje portirnice.
"Ne nosim ja nikakvo oružje", osmijehnu se major Jauković, "ne treba to meni. Zakoračio je uz nekolika stepenika, ne osvrćući se na dežurnog, ali se pred njega ispriječi vojnik sa automatom na grudima. Iza majorovih leđa dvojica njegovih pratilaca isturiše "škorpione" i vojnik zasta zbunjen situacijom koju nije očekivao. Major ga lako potapša po ramenu i prođe pored njega, što učiniše i majorovi pratioci.
Pukovnik Rundo je bio iznenađen.
"Kod mene se ne ulazi sa oružjem. Neka ova dvojica odmah izađu."
"Zar se i mene plašiš?" upita major i, ne čekajući odgovor, obrati se svojim pratiocima:
"Sačekajte me u kolima. Ja mislim da se neću dugo zadržati."
"Plašim se baš tebe, crni majore", odgovori pukovnik dok se major smiještao u fotelju, presvučenu crnom kožom, ispod slike nekog komitskog cara iz srednjeg vijeka. "Šta si mi ovo uradio, nesrećniče?"
"Ja tebe uopšte ne razumijem. O čemu govoriš?" upita major i tek tada primijeti da ga Rundo gleda netremice neprijatnim vodnjikavim pogledom.
"Ne znaš o čemu govorim, a znao si da upropastiš čitavu operaciju, njenu najefikasniju, najljepšu fazu "Hajka kroz oluju". To si znao. "Hajku" si mi upropastio. I zašto juče nisi bio na analizi akcije?"
"Ti dobro znaš da ja u toj akciji nisam učestvovao, ti si neposredno komandovao svim jedinicama, čak nisam bio upoznat sa detaljima."
"Ma, nemoj! A ko je tvojim jedinicama naredio da ne uđu u napad? Ko? Moji tenkovi su prešli rijeku, probili liniju i ostali sami da kao bez glave lutaju pustim poljem, da traže mine koje će ih uništiti, da se međusobno sudaraju, jer tvoji pješadinci nisu krenuli. Jedva sam izvukao tenkove, četiri su nastradala..."
"Je li tačno da si sam gađao vlastite tenkove da njima ne padnu u ruke?"
"Ti to mene nešto zapitkuješ? Otkud ti to pravo? Pitao sam te ko je naredio pješadiji da bojkotuje napad."
"A zašto to mene pitaš?"
"Zato što nisam naivan. Ja nisam budala i kod mene ne pale te prazne priče o Lebdećem Goranu i utvarama, koje, navodno, savjetuju vojsku . Kažu da im je govorio da treba samo njega da slušaju, da samo brane svoje a da ne idu na tuđa sela. Zar nisu to tvoje riječi, crni Jaukoviću?"
"Slušaj, da sam ja komandovao tim jedincama, ja bih bio s njima na položaju. Ne bi trebalo da Goran dolazi. A gdje si ti bio, prijatelju?"
"Znači, i ti me optužuješ? Da, možda, i ti ne vjeruješ u tog vampira?"
"Ja vjerujem svojim ljudima, a oni tvrde da je bio."
"Bože", uzviknu Rundo, podižući uvis pogled i obe ruke, "zašto me kažnjavaš da živim s budalama? Šta sam ti ja učinio?" i ode do vitrine, iz koje izvadi flašu viskija i dvije kristalne čaše, od kojih jednu stavi pred majora.
Major Jauković ustade.
"Hvala, ne treba", reče.
"Šta? Odbijaš moje gostoprimstvo? zajedljivo ga pogleda pukovnik.
"Svega mi je dosta", reče major i bez pozdrava izađe iz prostorije.
Na ulici ga je dočekalo blago poslijepodnevno sunce kasnog vjekovskog ljeta. Vozaču i pratiocima, koji su ga čekali pored crvenog
"golfa" rekao je da idu, da će on sam doći pošto mora još negdje da svrati. Začudili su se i zgledali se međusobno, ali su uradili kako im je rekao i crveni automobil je uskoro zašao za ugao na kraju ulice.
Ostao je sam na sred dana i na sred grada, što mu se odavna nije desilo i osjetio je prijatnost sunčane tišine i praiskonskog mira. Zapalio je cigaretu i pogledao oko sebe. Ne, ne, to više nije bio onaj grad s kojim se prisno družio tolike godine. Nijednog automobila ni iz jednog pravca. Ni prolaznika nije bilo, tek poneki vojnik. Ni ptica. Sjetio se kako mu je nedavno jednog jutra supruga Danica utrčala u sobu dok se on još odmarao od teške i duge noći, i uzbuđeno mu saopštila da su ptice napustile Vjekovo. Naravno, kao i za sve druge nesreće, i za ovu je on bio kriv. Zbog toga je i pomislio da li je ovako zamišljao ishod svega što se događalo od crne zore kada je radio-vezom izdao fatalnu naredbu: "S božjom pomoći, voz polazi!" Ne, ne! Ovo nije bio cilj. Otišlo se isuviše daleko. I srlja se još dalje i dublje po nekoj čudnoj, neuhvatljivoj inerciji zla. Pokrenuta je opasna, neznana mašinerija kojom se više ne može upravljati. Pustoš koju ona ostavlja, znači poraz. Sjetio se onih mladića sa crnim kapama koji su iz nekih drugih krajeva još prvog dana došli da mu pomognu. "Ovi mladići nemaju nikoga", rekao je njihov komandir, "njima su na najgnusniji način pobili sve najbliže, očeve, majke, žene, djecu... Oni nemaju šta da izgube, ali zato nemaju ni milosti. Iza njih ništa ne ostaje." Trebalo se suprotstaviti zavjeri udruženih Sumita i Domita, čak i silom. Ali... Možda je i ovo predstavljanje "nemilosrdnih" bilo lažno. Možda ništa nije bilo istina. Možda istina i ne postoji. Kako se moglo izbjeći sve ovo što se desilo? Nije mogao tačno da odredi spasonosnu formulu. On je radio ono što je smatrao neophodnim i razumnim, ali... Ali, opet nije mogao da formuliše kako je on doprinio pustoši koju je osjećao svuda oko sebe.
Krenuo je uzbrdo strmim sokakom, gdje su donedavno u najvećem broju živjeli Sumiti. Na velikim novim kućama sa obe strane zjapili su prozori bez stakala, crni otvori po zidovima. Miris gareži i tuge. Znao je taj sokak još iz djetinjstva kada je iz svog sela dolazio u grad u školu. Tada su tuda bile postrojene male, trošne kuće, sa baštama i visokim drvenim ogradama. Kada su iz njih stigle da izrastu ovako velike, moderne ruševine? Mora da je prošlo dosta čudnog vremena. Među tim velikim kućama poneka ondašnja mala i trošna, nagnuta, obrasla u korov i kriva stabla starih šljiva, podsjetila bi majora na neka drukčija vremena, u
kojima je bilo svega manje od nade i sigurnosti. Išao je polako, bez cilja, sa čudnom prazninom u sebi. Ni riječi pukovnika Runda, od kojih mu se tek poneka bljutava i gorka zadržala u svijesti, nisu ga uznemiravale. Sve je to ista pustoš, mislio je i jasno osjećao nemoć da nađe opravdanje ili objašnjenje, bar. Provjeravao je misao da je on vojnik, zanatlija i da sve to ne treba njega da brine, drugi treba da misle o tome. Ali i ti političari su neuvjerljivi, što su bučniji, sve su manje razložni, a neki i sami sliježu ramenima.
Učinilo mu se da čuje svoje ime, kao da ga neko šapatom doziva. "Vlado!" Zastao je i razgledao kuće uz strmu ulicu i naglo ostarjele bašte sa izraslim šibljem i osakaćenim stablima. Iza visoke drvene ograde, napola razvaljene, ugledao je izduženo, osmijehnuto lice sa prorijeđenim prednjim zubima i nesrazmjerno velikim krupnim očima. Jedan od zaostalih Sumita - zaključio je.
"Svo naoružanje treba da ostavite ovdje", reče dežurni u Komandi sjevernog fronta, naginjući se kroz otvor nekadašnje portirnice.
"Ne nosim ja nikakvo oružje", osmijehnu se major Jauković, "ne treba to meni. Zakoračio je uz nekolika stepenika, ne osvrćući se na dežurnog, ali se pred njega ispriječi vojnik sa automatom na grudima. Iza majorovih leđa dvojica njegovih pratilaca isturiše "škorpione" i vojnik zasta zbunjen situacijom koju nije očekivao. Major ga lako potapša po ramenu i prođe pored njega, što učiniše i majorovi pratioci.
Pukovnik Rundo je bio iznenađen.
"Kod mene se ne ulazi sa oružjem. Neka ova dvojica odmah izađu."
"Zar se i mene plašiš?" upita major i, ne čekajući odgovor, obrati se svojim pratiocima:
"Sačekajte me u kolima. Ja mislim da se neću dugo zadržati."
"Plašim se baš tebe, crni majore", odgovori pukovnik dok se major smiještao u fotelju, presvučenu crnom kožom, ispod slike nekog komitskog cara iz srednjeg vijeka. "Šta si mi ovo uradio, nesrećniče?"
"Ja tebe uopšte ne razumijem. O čemu govoriš?" upita major i tek tada primijeti da ga Rundo gleda netremice neprijatnim vodnjikavim pogledom.
"Ne znaš o čemu govorim, a znao si da upropastiš čitavu operaciju, njenu najefikasniju, najljepšu fazu "Hajka kroz oluju". To si znao. "Hajku" si mi upropastio. I zašto juče nisi bio na analizi akcije?"
"Ti dobro znaš da ja u toj akciji nisam učestvovao, ti si neposredno komandovao svim jedinicama, čak nisam bio upoznat sa detaljima."
"Ma, nemoj! A ko je tvojim jedinicama naredio da ne uđu u napad? Ko? Moji tenkovi su prešli rijeku, probili liniju i ostali sami da kao bez glave lutaju pustim poljem, da traže mine koje će ih uništiti, da se međusobno sudaraju, jer tvoji pješadinci nisu krenuli. Jedva sam izvukao tenkove, četiri su nastradala..."
"Je li tačno da si sam gađao vlastite tenkove da njima ne padnu u ruke?"
"Ti to mene nešto zapitkuješ? Otkud ti to pravo? Pitao sam te ko je naredio pješadiji da bojkotuje napad."
"A zašto to mene pitaš?"
"Zato što nisam naivan. Ja nisam budala i kod mene ne pale te prazne priče o Lebdećem Goranu i utvarama, koje, navodno, savjetuju vojsku . Kažu da im je govorio da treba samo njega da slušaju, da samo brane svoje a da ne idu na tuđa sela. Zar nisu to tvoje riječi, crni Jaukoviću?"
"Slušaj, da sam ja komandovao tim jedincama, ja bih bio s njima na položaju. Ne bi trebalo da Goran dolazi. A gdje si ti bio, prijatelju?"
"Znači, i ti me optužuješ? Da, možda, i ti ne vjeruješ u tog vampira?"
"Ja vjerujem svojim ljudima, a oni tvrde da je bio."
"Bože", uzviknu Rundo, podižući uvis pogled i obe ruke, "zašto me kažnjavaš da živim s budalama? Šta sam ti ja učinio?" i ode do vitrine, iz koje izvadi flašu viskija i dvije kristalne čaše, od kojih jednu stavi pred majora.
Major Jauković ustade.
"Hvala, ne treba", reče.
"Šta? Odbijaš moje gostoprimstvo? zajedljivo ga pogleda pukovnik.
"Svega mi je dosta", reče major i bez pozdrava izađe iz prostorije.
Na ulici ga je dočekalo blago poslijepodnevno sunce kasnog vjekovskog ljeta. Vozaču i pratiocima, koji su ga čekali pored crvenog
"golfa" rekao je da idu, da će on sam doći pošto mora još negdje da svrati. Začudili su se i zgledali se međusobno, ali su uradili kako im je rekao i crveni automobil je uskoro zašao za ugao na kraju ulice.
Ostao je sam na sred dana i na sred grada, što mu se odavna nije desilo i osjetio je prijatnost sunčane tišine i praiskonskog mira. Zapalio je cigaretu i pogledao oko sebe. Ne, ne, to više nije bio onaj grad s kojim se prisno družio tolike godine. Nijednog automobila ni iz jednog pravca. Ni prolaznika nije bilo, tek poneki vojnik. Ni ptica. Sjetio se kako mu je nedavno jednog jutra supruga Danica utrčala u sobu dok se on još odmarao od teške i duge noći, i uzbuđeno mu saopštila da su ptice napustile Vjekovo. Naravno, kao i za sve druge nesreće, i za ovu je on bio kriv. Zbog toga je i pomislio da li je ovako zamišljao ishod svega što se događalo od crne zore kada je radio-vezom izdao fatalnu naredbu: "S božjom pomoći, voz polazi!" Ne, ne! Ovo nije bio cilj. Otišlo se isuviše daleko. I srlja se još dalje i dublje po nekoj čudnoj, neuhvatljivoj inerciji zla. Pokrenuta je opasna, neznana mašinerija kojom se više ne može upravljati. Pustoš koju ona ostavlja, znači poraz. Sjetio se onih mladića sa crnim kapama koji su iz nekih drugih krajeva još prvog dana došli da mu pomognu. "Ovi mladići nemaju nikoga", rekao je njihov komandir, "njima su na najgnusniji način pobili sve najbliže, očeve, majke, žene, djecu... Oni nemaju šta da izgube, ali zato nemaju ni milosti. Iza njih ništa ne ostaje." Trebalo se suprotstaviti zavjeri udruženih Sumita i Domita, čak i silom. Ali... Možda je i ovo predstavljanje "nemilosrdnih" bilo lažno. Možda ništa nije bilo istina. Možda istina i ne postoji. Kako se moglo izbjeći sve ovo što se desilo? Nije mogao tačno da odredi spasonosnu formulu. On je radio ono što je smatrao neophodnim i razumnim, ali... Ali, opet nije mogao da formuliše kako je on doprinio pustoši koju je osjećao svuda oko sebe.
Krenuo je uzbrdo strmim sokakom, gdje su donedavno u najvećem broju živjeli Sumiti. Na velikim novim kućama sa obe strane zjapili su prozori bez stakala, crni otvori po zidovima. Miris gareži i tuge. Znao je taj sokak još iz djetinjstva kada je iz svog sela dolazio u grad u školu. Tada su tuda bile postrojene male, trošne kuće, sa baštama i visokim drvenim ogradama. Kada su iz njih stigle da izrastu ovako velike, moderne ruševine? Mora da je prošlo dosta čudnog vremena. Među tim velikim kućama poneka ondašnja mala i trošna, nagnuta, obrasla u korov i kriva stabla starih šljiva, podsjetila bi majora na neka drukčija vremena, u
kojima je bilo svega manje od nade i sigurnosti. Išao je polako, bez cilja, sa čudnom prazninom u sebi. Ni riječi pukovnika Runda, od kojih mu se tek poneka bljutava i gorka zadržala u svijesti, nisu ga uznemiravale. Sve je to ista pustoš, mislio je i jasno osjećao nemoć da nađe opravdanje ili objašnjenje, bar. Provjeravao je misao da je on vojnik, zanatlija i da sve to ne treba njega da brine, drugi treba da misle o tome. Ali i ti političari su neuvjerljivi, što su bučniji, sve su manje razložni, a neki i sami sliježu ramenima.
Učinilo mu se da čuje svoje ime, kao da ga neko šapatom doziva. "Vlado!" Zastao je i razgledao kuće uz strmu ulicu i naglo ostarjele bašte sa izraslim šibljem i osakaćenim stablima. Iza visoke drvene ograde, napola razvaljene, ugledao je izduženo, osmijehnuto lice sa prorijeđenim prednjim zubima i nesrazmjerno velikim krupnim očima. Jedan od zaostalih Sumita - zaključio je.
(Nastaviće se)
Objavi komentar