0
VJEKOVO 27-PAVLE STANIŠIĆ
Posted by mrkaen002
on
11:57
in
pavle stanišić
(5. nastavak)
Premoren
od dugog putovanja konačno sam stigao u Luku. Bilo je već deset sati
uveče posljednjeg dana te neobične mjesečeve godine. Dvadesetak putnika
iz brzog voza izašli su na puste željezničke kolosijeke, nad kojima su
uznemireni bdjeli teški oblaci. Dok smo s naporom nosili pretrpane
kofere i torbe mračnom ulicom, stigao nas je hladan vjetar, kojeg smo
kasnije dugo osluškivali u prostranoj čekaonici autobuske stanice. Tu
smo čekali autobuse, kojih te noći više nije bilo, da nas iz Luke
razvezu po okolnim primorskim mjestima. Umjesto njih pojavili su se
taksisti. Nudili su svoje drsko skupe usluge i nekolicinu putnika su,
ipak, odvezli. Ostali se rasporediše po crvenim plastičnim stolicama da u
tom hladnom prostoru, ograđenom velikim staklima i vjetrom, dočekaju
prvi dan novog kalendara.
Dvije sredovječne gospođe, koje je takođe rat istjerao iz Dardanije, pa su se zaputile rodbini na more, protestovale su glasno, nadvikujući se sa vjetrom, zbog izdaje osoblja autobuskog preduzeća i dugo im je trebalo da se pomire sa činjenicom da će prvi autobus po njih doći tek ujutru oko sedam. U invalidskim kolicima sjedio je mladi poručnik bez nogu, kojeg sam se sjećao iz kafane Komande grada Vjekova, a pored njega, uz dvije velike vojničke torbe, stajala je, oslonjena o naslon kolica, slabašna i za to doba godine slabo obučena žena. U tužnom čovjeku, koji je, očito, bio s njima u društvu, prepoznao sam snažnu figuru majora Jaukovića. Sjedio je u pogužvanom civilnom odijelu, zagledan u sebe. Sićušni starčić, penzionisani nastavnik ruskog jezika, po svoj prilici, svodnik, kako su zaključile sredovječne gospođe, nervozno se brinuo da se u plastičnu stolicu udobno smjesti, ogrnuta vunenim džemperima, ljepuškasta mlada Ruskinja, koju je odnekud poveo na dalek put do južnog mora. Mršav i visok, prosijed čovjek sjedio je u jednom uglu na staromodnom šarenom koferu. Ispostavilo se kasnije da je to bio komitski izbjeglica iz Gadnograda u Dardaniji, iz kojeg su se Komiti bili nenadno povukli pred naletom smrtno povrijeđenih Sumita. Sin mu bijaše poginuo u toj borbi, pričao je da su ga Sumiti uhvatili ranjenog, mučili ga i ispitivali sve dok nije odustao od života, a on je izbjegao prije nego što su dojezdili u grad i sa svojom pričom i tugom na svelom licu krenuo u bijeli svjet, koji liječi sve nade. Na posljednjoj u redu crvenoj stolici oslonjen je sjedio postariji čovjek, blijed ali taman, u dugom elegantnom mantilu, s rukama prekrštenim na grudima. Ispred njega su stajale dvije velike šarene torbe. S vremena na vrijeme bi me pogledao i brzo sklanjao pogled. U jednom trenutku vidio sam čitavo dugo lice sa izraženim podočnjacima. Ismet iz Vjekova! Prekaljeni policijski inspektor, Sumit po imenu i vjeri predaka, koji je, istina, odavno bio prestao da vjeruje u sumitske kumire, predajući svoj ljudski udes čudesno moćnoj Službi, kojoj se bio odao s neograničenim povjerenjem. Njena snaga je bila u rukama povjerljivih, odanih i provjerenih ljudi, ali i bez njih Služba je imala sama svoju moć. Jer, bilo je slučajeva da je neke od njenih uglednika trebalo zbog nečega žrtvovati, ali Služba je ostajala Služba. Ona je bila bezgrešna, bezlična, pravedna. Jedino je ona mogla usrećiti ljude pravedno raspodjeljujući nesreću. Preda mnom je, dakle, sjedio čovjek koji je organizovao isljeđivanje moje duše u mladosti, čitao moje tužne bilješke i preturao mi nevolje. Bježi, zaključio sam. Jer, sjetio sam se da je pred sam početak rata u Dardaniji imao nekoliko zapaženih istupa na televiziji u korist Komita. Premda Sumit, zalagao se za istorijska komitska prava i optuživao sumitsku plemensku isključivost. Prije toga, napredujući u Službi, bio je preselio u Grad, koji je sada bio u sumitskim rukama. Drugog izlaza nije ni imao, jer njegovi saplemenici prema takvima nisu imali razumijevanja. To mi je te noći i sam priznao. "Bježim od svojih", rekao mi je s izvjesnim ponosom. "A ti?" "I ja", rekoh snebivajući se, "i ja od svojih." Pogledao me sumnjičavo očima starog policajca, ali je, ipak, htio da provjeri: "Dolaziš iz Vjekova?" "Da." "A Vjekovo drže Komiti?" "Da." Nije ni pokušao da prikrije sumnju, u koju mu se bilo pretvorilo čitavo izduženo ostarjelo lice. Ili se pretvarao. Ili sam ga ja, opterećen svojom savješću, tako shvatio.
Dvije sredovječne gospođe, koje je takođe rat istjerao iz Dardanije, pa su se zaputile rodbini na more, protestovale su glasno, nadvikujući se sa vjetrom, zbog izdaje osoblja autobuskog preduzeća i dugo im je trebalo da se pomire sa činjenicom da će prvi autobus po njih doći tek ujutru oko sedam. U invalidskim kolicima sjedio je mladi poručnik bez nogu, kojeg sam se sjećao iz kafane Komande grada Vjekova, a pored njega, uz dvije velike vojničke torbe, stajala je, oslonjena o naslon kolica, slabašna i za to doba godine slabo obučena žena. U tužnom čovjeku, koji je, očito, bio s njima u društvu, prepoznao sam snažnu figuru majora Jaukovića. Sjedio je u pogužvanom civilnom odijelu, zagledan u sebe. Sićušni starčić, penzionisani nastavnik ruskog jezika, po svoj prilici, svodnik, kako su zaključile sredovječne gospođe, nervozno se brinuo da se u plastičnu stolicu udobno smjesti, ogrnuta vunenim džemperima, ljepuškasta mlada Ruskinja, koju je odnekud poveo na dalek put do južnog mora. Mršav i visok, prosijed čovjek sjedio je u jednom uglu na staromodnom šarenom koferu. Ispostavilo se kasnije da je to bio komitski izbjeglica iz Gadnograda u Dardaniji, iz kojeg su se Komiti bili nenadno povukli pred naletom smrtno povrijeđenih Sumita. Sin mu bijaše poginuo u toj borbi, pričao je da su ga Sumiti uhvatili ranjenog, mučili ga i ispitivali sve dok nije odustao od života, a on je izbjegao prije nego što su dojezdili u grad i sa svojom pričom i tugom na svelom licu krenuo u bijeli svjet, koji liječi sve nade. Na posljednjoj u redu crvenoj stolici oslonjen je sjedio postariji čovjek, blijed ali taman, u dugom elegantnom mantilu, s rukama prekrštenim na grudima. Ispred njega su stajale dvije velike šarene torbe. S vremena na vrijeme bi me pogledao i brzo sklanjao pogled. U jednom trenutku vidio sam čitavo dugo lice sa izraženim podočnjacima. Ismet iz Vjekova! Prekaljeni policijski inspektor, Sumit po imenu i vjeri predaka, koji je, istina, odavno bio prestao da vjeruje u sumitske kumire, predajući svoj ljudski udes čudesno moćnoj Službi, kojoj se bio odao s neograničenim povjerenjem. Njena snaga je bila u rukama povjerljivih, odanih i provjerenih ljudi, ali i bez njih Služba je imala sama svoju moć. Jer, bilo je slučajeva da je neke od njenih uglednika trebalo zbog nečega žrtvovati, ali Služba je ostajala Služba. Ona je bila bezgrešna, bezlična, pravedna. Jedino je ona mogla usrećiti ljude pravedno raspodjeljujući nesreću. Preda mnom je, dakle, sjedio čovjek koji je organizovao isljeđivanje moje duše u mladosti, čitao moje tužne bilješke i preturao mi nevolje. Bježi, zaključio sam. Jer, sjetio sam se da je pred sam početak rata u Dardaniji imao nekoliko zapaženih istupa na televiziji u korist Komita. Premda Sumit, zalagao se za istorijska komitska prava i optuživao sumitsku plemensku isključivost. Prije toga, napredujući u Službi, bio je preselio u Grad, koji je sada bio u sumitskim rukama. Drugog izlaza nije ni imao, jer njegovi saplemenici prema takvima nisu imali razumijevanja. To mi je te noći i sam priznao. "Bježim od svojih", rekao mi je s izvjesnim ponosom. "A ti?" "I ja", rekoh snebivajući se, "i ja od svojih." Pogledao me sumnjičavo očima starog policajca, ali je, ipak, htio da provjeri: "Dolaziš iz Vjekova?" "Da." "A Vjekovo drže Komiti?" "Da." Nije ni pokušao da prikrije sumnju, u koju mu se bilo pretvorilo čitavo izduženo ostarjelo lice. Ili se pretvarao. Ili sam ga ja, opterećen svojom savješću, tako shvatio.
(Vjerujem da će se nastaviti)
Objavi komentar