VJEKOVO 6 - PAVLE STANIŠIĆ

(6. nastavak)

3.

Što je voz više prilazio Vjekovu, njemu je sve više osvitao onaj davni dan kad su se "ćirom" krenuli sa mora za to mjesto kroz kiše i planine. Bilo je mučno i prljavo, ali je on iskreno vjerovao u sunce koje danima nije moglo stići zadahtali voz u brdima. Gledao je tada jedno nejasno dijete, koje je smorena majka držala na klupi prema njemu i koje je od neznanih sumnji i mogućilh opasnosti često zapadalo u plač. Dao mu je suvu smokvu iz džepa i dijete je dugo i strpljivo zagledalo, a kada su ga ponovo snašle nevidljive strahote, bacilo je smokvu na pod.
Otvorio je oči i uvjerio se: to su bili isti putnici iz tog voza koji je jedne davne noći stigao u Vjekovo. Pogledao je mladića ispod svog žutog kofera, bio je izrastao, ali još pun sumnji i opasnosti. Majka mu je bila zauvijek sišla na nekoj usputnoj stanici. Mladić ga je gledao prezrivo, što je potvrđivalo njegovu pretpostavku da je tim zelenim očima pripadao noćni uzdah u kupeu. Pružio mu je cigaretu ne bi li prestao da plače. Jutro se identifikovalo hladnom svjetlošću, koja je zapadala u sva lica. Snažno je osjetio strah bjekstva. Noć je tamna, u njoj se sve tek nazire, sve izgleda samo kao mogu}nost, odatle i hrabrost da se noću prizivaju opasne istine. Ako i svitanje prežive u čovjeku, on se sav pretvori u strah, istinski, dnevni, sa lakom jezom i vrelim sumnjama.
Kuda sam ovo krenuo? Kakve sam nade uprtio na ovo putovanje? O kakvoj slobodi buncam? I da li se do slobode bježi? Mogu li ovako ranjavu dušu prevesti iza nužnosti? Smijem li je spoznati? Zabasao sam bespovratno. Ima li toga što tražim i može li se s tim živjeti? Ima li ovdje još izbjeglica?
Radio, kojeg je mladić držao na krilu, počeo je da sipa riječi kao lopte koje odskaču. Teško ih je bilo skupljati u nekakva značenja, dok se nakon cjelonoćne šutnje putnici nisu navikli na ta dva nova glasa u kupeu.
SUDBINA TROJICE PLANINARA, NESTALIH NEDALEKO OD MONT BLANA, JOŠ UVIJEK JE NEIZVJESNA. I PORED IZUZETNIH NAPORA I DANO-NOĆNOG TRAGANJA, FRANCUSKE EKIPE NISU USPJELE DA PRONAĐU NIKAKAV TRAG KOJI BI UKAZIVAO NA MJESTO GDJE SU NESTALI PLANINARI.
PREMA ISTRAŽIVANJIMA GALUPOVOG INSTITUTA, LJUDI SVE MANJE VJERUJU U BOGOVE I BOŽANSTVA. PRIJE DESET GODINA 38 POSTO ISPITANIKA VJEROVALO JE U BOGA, DOK IH DANAS VJERUJE 29 POSTO. U ZAGROBNI ŽIVOT VJERUJE 39 POSTO ANKETIRANIH, DOK IH JE PRIJE DESET GODINA VJEROVALO ČAK 53 POSTO. ANKETA JE DALA I JEDAN NEOČE-KIVAN REZULTAT: 35 POSTO ANKETIRANIH VJERUJU DA POSTOJE NADZEMALJSKA BIĆA. TO JE ZA DVA PROCENTA VIŠE NEGO PRIJE DESET GODINA.
VRIJEME DANAS BEZ VEĆIH PROMJENA.
Možda je samo smrt s one strane?
Za ovih posljednjih deset godina gotovo svaki dan počinjao je bez većih promjena. Ipak, za to vrijeme devet posto jadnih ispitanika ostalo je bez Boga, četrnaest posto nesrećnika odustalo je od zagrobnih nada, dva posto ih je prestalo da vjeruju u zemaljska bića, trojica mladih planinara izgubili su svoje svjetlosti ispod Mont Blana...
"Nađite kakvu muziku."
U škripu voza umiješala se frula sa tranzistora, ciktala je po premorenim čelima, isticala iz seoskih svadbi i zborova i truckanja
preobilnih dojki ozbiljnih snaša u drmusavom kolu ispred komitskog hrama. Voz se približavao velikoj osvijetljenoj zgradi, na kojoj je krupnim crnim domitskim i komitskim pismenima bilo ispisano: VJEKOVO - BJEKOBO.

IZVOR:Blog Pavle Stanišić