Božje i crkveno milosrđe

Photo:Pixabay

Gotovo svakodnevno u medijima slušamo i čitamo priče koje se povezuju s izjavama nekih crkvenih osoba, a odnose se na milosrđe. Upada u oči isticanje Božjega milosrđa, a s druge strane između redaka ili čak otvoreno možemo pročitati da je Crkva nemilosrdna. Jasno, Božje je milosrđe beskrajno, ali za dobivanje milosrđa potrebno je mnogo toga, a najvažnije je htjeti primiti milosrđe i pokajati se za počinjeno nedjelo. Zar se ovoga načela ne drži i Crkva? I to ne samo danas, nego kroz čitavu povijest! O milosrđu su se mnogi raspisali tijekom protekle godine, pa i oni koji s Crkvom pa ni vjerom nemaju nikakve veze. Očito, za njih je milosrđe sve poravnati i pogaziti sva načela. Čudi nas kako su najednom deklarirani ateisti postali zainteresirani za oproštenje grijeha katolika koji se idu ispovijedati. Otkuda najednom tolika briga za duševno zdravlje onih koji vjeruju? Tu nešto nije u redu. Sve nas vodi na zaključak da je tu po srijedi interes da se Crkva kao božanska i ljudska ustanova obezglavi, te da prestane biti bilo kakav čimbenik u društvenome životu diljem kugle zemaljske, i to, zamislite, pod krinkom tobožnje brige za duševno zdravlje vjernika. Crkva je i do sada svakomu raskajanu grješniku išla u susret poput milosrdne majke i u ime Presvetoga Trojstva dijelila im obilje Božje milosti i milosrđa. Čak i ubojicama i onima koji su ubijali još nerođenu djecu. Gdje je tu problem? Možda u tomu što bi neki željeli da Crkva kaže da nije grijeh, užasan zločin, ubiti nerođeno Božje stvorenje? Dakako, Crkva ne može odstupiti od božanskih zakona i nepromjenjivih načela. Senzacionalistički napisi u tom pogledu ne će promijeniti ništa.

Slična je stvar i s Pričešću onih koji su crkveno valjano vjenčani pa se rastavili i ponovo sklopili tzv. civilnu ženidbu, te u tom grješnu stanju žele primati sakramente, prije svega sakrament ispovijedi i svete Pričesti. I u ovoj priči primanje sakramenata drugotne je važnosti. Tim tzv. skrbnicima mnogo je važnije pitanje nerazrješivosti ženidbe, nego primanje sakramenta pomirenja. Eto, oni se i u ovom slučaju brinu za duševno zdravlje vjernika, iako sami do vjere ne drže ništa. Razlozi tolike vike ovdje su potpuno jasni. Bez obzira na svu tu buku i halabuku, Crkva ni ovdje ne može odstupiti od božanskih načela, kao ni od svoje dvotisućljetne tradicije i prakse. Zato, kao ni ono prvo pitanje ni ovo ne pripada u domenu božanskoga ni crkvenoga milosrđa. Ako se netko našao u tom stanju, Crkva ga ne isključuje iz zajednice vjernika, nudi mu razne oblike sudjelovanja u crkvenome životu i u konačnici na kraju života pruža mu mogućnost potpune poputbine. Oni koji žele izigrati vječna načela i poigravati se s božanskim milosrđem mogu upasti u zamku banaliziranja Božjega milosrđa. Zato Crkva zadržava svoju vjerodostojnost u svim pitanjima doktrinarnoga nauka, pa tako i kada je riječ o ovim temeljnim temama, koje su, dakako, važne i za ustrojstvo civilnih društava diljem svijeta.

Treće goruće pitanje koje se također pokušava dovesti u vezu s milosrđem jest pokušaj dekristijanizacije Europe dovođenjem milijuna ljudi s drugih kontinenata. Znamo, migracije su posljedice ratova, ekonomske situacije, nesređenih društvenih prilika i čega sve ne. Jasno, uvažavamo mišljenja da je potrebno pomoći svakom ugroženu čovjeku, ali za sve postoji način. Smatramo da nije primjereno modernu seobu naroda, koja prijeti urušavanjem Europe kakvu poznajemo, povezivati s milosrđem. Tu je po srijedi nešto sasvim drugo. Sve ovo može biti dobro smišljen plan, koji je kovan zasigurno više desetljeća i sada je kucnuo čas da se taj plan provede. Milosrđe bismo iskazali tim ljudima kada bi im tzv. razvijeni svijet omogućio stvaranje normalnih uvjeta življenja u njihovim domovinama i kada bi odgovorni za ratove te strašne sukobe zaustavili. To bi bilo istinsko milosrđe, i pravda, a ne dopuštanje da ti bijednici lutaju morima, brdima i dolinama da bi pokušali naći “obećanu zemlju”. Milosrđe ne možemo povezati s dekristijanizacijom Europe.

Čini nam se da se pojedini predstavnici crkvenih zajednica u nekim od ovih pitanja nisu najbolje snašli. Razlog tomu može biti to što se ne osjeća potrebno jedinstvo u Crkvi u svezi s ovim problemima. Mislimo da bi bilo potrebno nekako dodatno usuglašavanje kako bi se došlo do jasnih stajališta i s obzirom na sakramentalni život vjernika, kao i u pitanju tzv. migrantske krize koja je objektivno jedna od najvećih ugrozbi moderne Europe.

Božo Goluža

IZVOR:www.cnak.ba /Crkva na kamenu