Moćan župnik

Photo:Pixabay

U nekom je selu na jednom našem otoku bio običaj da glave obitelji biraju župnika. I sve je dobro išlo dok nije umro stari župnik. Poslije sprovoda – a jadnik se u grobu nije ni ohladio – okupe se glave obitelji u bratimskoj kući na dogovor. Nakon slanih srdela i čaše vina reče jedan: “Treba izabrati nekoga tko je svet.” Drugi će na to: “A ne, nije to dosta, nama treba netko mudar.” Na taj prijedlog svi malo zastanu pa će treći: “Sve to, braćo, stoji, slažem se, ali nama se hoće netko razborit.” Ovaj još nije sve ni izgovorio, a već se iz ugla začu četvrti glas: “Ne, ne braćo, bilo je u selu takvih. Zaludu je sve to ako nije moćan.” “Kako misliš moćan?” – upitaše ga. “Pa da može otjerati vjetrove, oblake i hrušteve, poslati kišu, zaustaviti grad, poplavu i studen.” Prijedlog se svidje selu, lica im se ozare te s radošću prihvate taj prijedlog.

Već sutradan otokom se pronese glas da u onom selu hoće moćnog župnika. Prolaze dani, prolaze mjeseci, ali nitko se ne javlja. Uto se proču da neki mlad i tek zaređen svećenik ima volje pristati i biti njihov župnik. Čuli to i okolni svećenici pa se zgroziše i počeše ga odvraćati od njegova pristanka. Danima su ga uvjeravali, molili i kumili da se ostavi čorava posla, jer to što selo hoće jedino je u Božjoj moći. Ali on se nije dao odgovoriti. Odlučan u svom naumu jednoga se dana pojavi u onom selu. Selom se brzo pronese glas i, kako to već u selu biva, začas se pred crkvom okupi cijelo selo, mladi i stari. Svećenik im iznese da želi biti njihov župnik. Rekoše mu: “Znate li što od vas očekujemo?” A on će: “Znam, i to što vi hoćete, ja mogu. Samo da znate, pristat ću ako vi pristanete na moj zahtjev.”

“Da čujemo” – rekoše.

“Kad selu bude trebala jedna od dogovorenih stvari, vi se najprije dogovorite što hoćete pa onda neka mi to dođu kazati četvorica s kojima ću se lako dogovoriti.” Selo pristane, on prihvati, biskup potvrdi.

I sve je teklo u najboljem redu. Prođe zima, dođe ljeto. Vrućine učine svoje, a suša gotovo spali i ono malo preostale zeleni. Strpljenje bijaše na izmaku. Da ne bude većeg zla, selo se dogovori da im župnik pošalje kišu – sad ili nikad. Poslije dogovora u selu, kako je već bilo predviđeno, četvorica odoše i javiše župniku da selo hoće kišu.

“Čudim se da niste prije došli”- reče im.

“Selo hoće kišu” – rekoše.

“Dobro, a žele li baš svi kišu” – upita ih.

“Da, velečasni, baš svi.”

Došavši do prozora, pogleda u nebo pa im reče: “Kad je tako, onda nam se dogovoriti za dan.”

“Mate, kad ću poslati kišu?”

“Sutra” – odgovori.

“A ne, to ne dolazi u obzir” – ljutito će Jakov.

“Sutra moram skupiti sijeno. Padne li sutra kiša, sve će mi uništiti. Još mi samo to treba!”

Vrteći se po uredu župnik dometnu: “Dobro, hoćemo li prekosutra.”

“Bože sačuvaj, velečasni”- glasno će Jure. “Ja prekosutra moram na put. Neću da me kiša smoči po putu pa da dobijem upalu. Još mi samo to treba, a cijelu sam zimu liječio kosti.”

“Zorzi, što ti predlažeš” – upita župnik.

“Velečasni, ja bih u petak.”

Kad je on to izgovorio, svi mu se u jedan glas usprotive: “Ti si Zorzi lud. U petak nam je u selu pazar. Podne li u petak kiša, bit će psovke, vike i kletve. Nećemo izvući živu glavu.”

“Eto vidite”- dometnu župnik – “kad se vi četvorica ne možete dogovoriti, što bi bilo da cijela župa dođe. Zato ćemo ovako, idite vi lijepo kući pa kad se selo dogovori u koji dan želi kišu, onda dođite i bit će kiše za svakoga.”

Kažu da se još nisu vratili, a otada je prošlo mnogo godina.

Prema pučkom kazivanju

Don Ivica Huljev
Župnik u Komiži i urednik stranice kroz-samariju.net

IZVOR:www.vjeraidjela.com