Homoseksualnost i učenje Crkve

Photo:Pixabay

1. Općenito o homoseksualnosti

Homoseksualnost je pojam koji je nastao na temelju grčke riječi: homoios – što znači isti, i latinske sexus, što znači spol. Prema tome, homoseksualnost označava seksualnu i osjećajnu privlačnost prema osobama istog spola, bez obzira postoje li ili ne postoje tjelesni dodiri.

Muška se homoseksualnost naziva još pederastija, onanija, seksualna inverzija, treći spol i slično, a ženska lezbizam, safizam i tribadizam. (Lezbizam i safizam potječu od satrogrčke pjesnikinje Sapho koja je na otoku Lezbosu podučavala mlade djevojke ljubavnom umijeću među ženama. Pojam tribadizam je nastao prema riječi tribada, kako su se u staroj Grčkoj nazivale prostitutke.)

Postoje mnoge vrste homoseksualne naklonosti, tako da treba imati na umu kako je to veoma složena stvarnost koju ne treba odmah niti apsolutno osuditi niti, s druge strane, glorificirati, kako taj imperativ nameću današnji mediji i dženderistički lobiji. Iz perspektive onoga što želimo ovdje naglasiti, spomenut ćemo dvije temeljne vrste, kojima pridodajemo i treću. Naglašavamo da pri tome uvijek imamo pred očima ponajprije homoseksualca vjernika, i to prvenstveno katolika.

Postoji tako npr. konstitutivna ili prava homoseksualnost, tj. takva gdje osoba uočava kako je uopće ne zanimaju osobe suprotnoga spola, dok istovremeno osjeća veliku privlačnost prema osobama istog spola. Osoba je tako oduvijek usmjerena i jednostavno se ne može drukčije ponašati.

Za razliku od nje, postoji i prolazna homoseksualnost, tj. takva koja se zbiva samo zbog određenih okolnosti, npr. među mornarima, zatvorenicima ili vojnicima gdje nema osoba drugoga spola. Inače su takve osobe hetereoseksualne, odnosno u normalnim okolnostima gdje ima osoba drugoga spola ni ne pomišljaju na one istoga.

Njima bi se moglo, posebno u novije vrijeme, pridodati i prigodnu ili forsiranu homoseksualnost, koja bi podrazumijevala nametanje takvih društvenih paradigmi u kojima se homoseksualnost prikazuje kao posebno poželjan stil života, te se kao takav nameće u odgoju i obrazovanju, medijima i na svim javnim područjima. Pod takvim utjecajem nemali broj osoba, najčešće djece koja još nemaju dovoljno izgrađenu osobnost, može zaključiti da su i oni homoseksualci, iako to stvarno nisu niti bi u drugačijim okolnostima bili.


Možemo spomenuti i još neke pojmove, kao što su homotropija, homoerotizam, razvojna homoseksualnost, patologijska pederastiju, sodomija, uranizam, transvestitizam, biseksualnost…, koji se više ili manje vezuju i uz homoseksualnost.

2. Uzroci homoseksualnosti

Uzroci homoseksualnosti još nisu u potpunosti jasni. Neki smatraju da određenu ulogu imaju nasljedna svojstva, genska struktura i hormoni. To su tzv. uzroci biologijske naravi. Primjerice, neki su eksperimentirali na jednojajčanim blizancima i došli su do zaključka da su u velikom broju slučajeva oba blizanca homoseksualci. Ipak, istraživanja su pokazala da je i u mnogim slučajevima samo jedan od njih homoseksualac.

Slično se ustanovilo kako pojedine poremećene kromosomske strukture imaju veće preduvjete za homoseksualnost (npr. XXY kada će kod muškaraca biti naglašenije ženske oznake). Ipak, istraživanja pokazuju da ni to ne mora biti uvijek.

Također, mnogi smatraju da homoseksualnost može prouzročiti i povećan broj muških hormona kod žena ili ženskih kod muškaraca. No, da je to u potpunosti točno, homoseksualnost bi se mogla lako preusmjeriti: dovoljno je samo onom muškarcu koji ima smanjen broj muških hormona dodati ih. No, to baš ne ide tako lako.

Osim uzroka biologijske naravi, mogu na homoseksualnost utjecati i uzroci psihologijske naravi i mnogi smatraju kako su oni najčešći. Naime, mnogi psiholozi skreću pozornost na to da neskladni odnosi između oca i majke mogu ostaviti velikog traga na dijete. Za skladan je seksualan razvoj važno da budu usklađeni odnosi otac – majka, otac – dijete i majka – dijete. Ukoliko dođe do bitnog poremećaja u obiteljskim odnosima, to se može odraziti na dijete i s obzirom na njegovu seksualnu orijentaciju.

Slično može utjecati i pogrešan odgoj djeteta, kao npr. u slučajevima kada je dijete, zbog različitih razloga, izolirano od osoba drugoga spola ili kada su, primjerice, roditelji željeli kćer, a dobili sina, te su ga, ne prihvaćajući tu činjenicu, odgajali u skladu sa svojim željama.

Postoji i treća vrsta uzroka, a to su uzroci društvene naravi. Oni nisu ništa manje snažni od gore navedenih. Štoviše, postaju sve važniji. Ako se npr. u medijima i u obrazovanju homoseksualnost i općenito promiskuitet predstavljaju kao nešto poželjno i intelektualno superiorno, a predstavljaju se, ne treba se čuditi što broj onih koji se identificiraju kao homoseksualci stalno raste (ili barem tako mediji tvrde).

Čini se da sve tri vrste uzroka imaju značajnu ulogu u nastanku homoseksualnosti, i to biologijske tako da daju pogodno tlo, predispozicije, iako nije nužno da zbog njih dođe do takve orijentacije; društveni se nadovezuju na biologijske tako da ona osoba koja izdaleka osjeća svoju naklonost prema osobama istog spola pronalazi ohrabrenje i odobrenje; na kraju, čini se ipak da su presudni uzroci psihičke naravi, gdje do homoseksualnosti dolazi zbog poremećenih obiteljskih odnosa (ipak, valja uočiti kako su se ti razlozi znatno više ranije isticali, a danas se pod utjecajem LGBT-lobija gotovo potpuno diskreditiraju i ignoriraju).


Vjerodostojnih istraživana na tom području sve je manje, a time su umanjene i mogućnosti da se otkriju stvarni uzroci nastanka homoseksualnosti, dok su s druge strane u velikoj mjeri istraživanja podređena dženderističkoj i LGBT-ideologiji. Uočljivi početak takvim nastojanjima zbio se 1973. god. kada je homoseksualnost skinuta s popisa bolesti, a danas je itekako jasno kako je takva odluka bila politički motivirana, odnosno bila je običan ustuk američkih psihologa pred agresivnošću LGBT-lobija.

3. Kratak povijesni pregled stava prema homoseksualnosti

Homoseksualnost u posljednjim desetljećima biva posebno naglašena i gotovo da više nije moguće pogledati neki film, seriju ili emisiju u kojoj nema homoseksualaca. S jedne strane sasvim je opravdano i legitimno da homoseksualci traže da ih se prizna u njihovu dostojanstvu svuda ondje gdje takvog dostojanstva nemaju, da imaju svoja udruženja, novine, portale, TV kuće itd., ali je isto tako jasno uočljivo kako su danas oni koji se kriju iza homoseksualaca postali ugnjetavači heteroseksualaca.

Kao povijesni fenomen, homoseksualnost je poznata u svim svjetskim kulturama. Negdje je hvaljena, negdje osuđivana. U staroj Grčkoj je posebno bila raširena među poznatim filozofima i umjetnicima onoga vremena. Uz to, bila je poznata i među vojnicima (Sparta) i učiteljima i učenicima (učitelju je često njegov učenik bio seksualni partner; to je npr. slučaj s Platonom). Ipak su mnogi i u Grčkoj osuđivali homoseksualnost.

Iako su poznati neki veliki ljudi u starom Rimu kao homoseksualci (npr. Neron, Cezar, Marko Aurelije, Virgilije, Ovidije, Kaligula, Hadrijan, Trajan…), najčešće se negativno prema njima gledalo (posebno u početku Rimskog carstva), tako da su nerijetko bili strogo kažnjavani šibanjem, a nekad i doživotnim zatvorom.

Poznato je i da neka primitivna plemena prakticiraju homoseksualnost. Kod nekih je npr. potrebno da mladić najprije prođe određene homoseksualne aktivnosti, nekad čak i da živi neko vrijeme s muškarcem, pa tek onda može imati i spolni kontakt s osobom suprotnog spola.

Ipak, tijekom povijesti se najčešće gledalo negativno na homoseksualnost, a homoseksualci se oštro kažnjavali, pa čak nekad i smrtnom kaznom. Kršćanstvo je tijekom svoje povijesti manje ili više uvijek negativno gledalo na homoseksualnost, naučavajući kako je ona u suprotnosti s Božjom voljom, jer je Bog stvorio muškarca i ženu koji trebaju biti jedno tijelo i jedan duh.


No, Crkva je ipak u najnovije vrijeme, pod utjecajem razvoja prvenstveno psihologije, donekle promijenila stav, ili točnije rečeno način izražavanja, jasno razdvajajući homoseksualnu sklonost i homoseksualne čine.

4. Današnji stav Crkve prema homoseksualnosti

Kao što smo rekli, u posljednje vrijeme homoseksualnost je u porastu, ili točnije postaje javna, dok je donedavno, zbog izričite osude društva, morala biti manje ili više tajna. Nastaju homoseksualna udruženja čak i s crkvenim predznakom, što je posebno izraženo u protestantskim zajednicama gdje ima i pastora homoseksualaca, ali sličnih nastojanja ima i u Katoličkoj Crkvi i opravdano se može očekivati da će ih, pod snažnim utjecajem LGBT-ideologije, biti sve više.

To sve mora imati u vidu i Crkva ukoliko želi i homoseksualce prihvatiti kao osobe s dostojanstvom, stvorene na Božju sliku, a istovremeno znati prepoznati tragove LGBT-ideologije koja tome nipošto ne pridonosi. Naime, konstitutivni homoseksualci, odnosno oni kojima je naklonost prema osobama istoga spola urođena, ne mogu biti moralno odgovorni zbog toga, niti je njihovo općeljudsko i kršćansko dostojanstvo time umanjeno. No, s druge strane, pogotovo ako je riječ o kršćanima i vjernicima, oni često sami uviđaju kako to što osjećaju nije dobro i htjeli bi se promijeniti, a opća razularenost koju LGBT-lobi forsira kao poželjno društveno ponašanje samo produbljuje problem. U tom smislu, prema nauku Crkve, samo bi stupanje u homoseksualne odnose bilo grešno, ali ne i sklonost prema osobama istog spola.

Prema njemu, dakle, ne griješi onaj kome se samo sviđa osoba istoga spola, ali griješi onaj tko stupa u takve neprirodne odnose. Crkva takvim ljudima preporuča, iako je svjesna kako je taj ideal teško postići, potpunu uzdržljivost, život u celibatu.


S druge strane, ukoliko netko nije konstitutivni homoseksualac, nego je heteroseksualac, ali zbog znatiželje, bunta ili nekih drugih krivih razloga stupa u homoseksualne odnose, Crkva takve čine strogo osuđuje, naučavajući kako su oni veliki moralni nered. Sama veličina njihove grešnosti ovisi o okolnostima (drukčije je npr. ako je netko stupio u homoseksualne odnose da bi napakostio roditeljima, a drukčije je ako je netko zaveden dok je možda bio u trenucima krize i velike usamljenosti).

5. Preorijentacija homoseksualnosti?

Kada govorimo o mogućoj preorijentaciji homoseksualaca ili, kako se to nazivalo prije skidanja homoseksualnosti s kvalifikacije bolesti, o njihovu liječenju, tada mislimo na one koji su konstitutivni homoseksualci, koji ne osjećaju svoju homoseksualnost kao izbor nego kao nametnuti teret kojega bi se rado riješili, odnosno mislimo prvenstveno na vjernike homoseksualce kojima je važna vjera i koji žele poštivati nauk Crkve. Njihova je preorijentacija veoma teška. Metode koje se pri tome koriste vrlo su različite. Načelno govoreći, najpotrebnije je kod osobe izazvati pozitivan stav prema sebi. Naime, najveći se broj homoseksualaca osjeća jadno i napušteno, mrze što su drukčiji od drugih, pa ukoliko psihoterapeut ili svećenik pomognu takvoj osobi da se prihvati onakva kakva je, već su jako puno postigli.

Brak za konstitutivne homoseksualne osobe obično nije rješenje. Većina njih nikada neće postići dovoljan stupanj naklonosti prema osobi drugoga spola, tako da brak neće moći biti uspješan, pa će, dosljedno, uz svoj život upropastiti i tuđi. Ukoliko se radi o osobama koje nisu isključivi homoseksualci, kao i kod onih čija je homoseksualnost uvjetovana medijskim i aktivističkim forsiranjem, svakako treba ići za tim da se postigne oslobođenje od naklonosti prema istom spolu i dovođenje do privlačnosti osobe različitog spola. Takvim bi osobama, dakle, brak u velikom broju slučajeva bio dobro rješenje, jer oni nisu u potpunom smislu riječi homoseksualci.

Zbog svega rečenoga, a posebno iz razloga jer vjerojatno konstitutivnih homoseksualaca nema ni približno onoliko koliko ima prolaznih i forsiranih, potrebno je, s jedne strane, da društvo nastoji izgrađivati njihovo istinsko dostojanstvo, ali istovremeno i da nastoji suzbijati sve one dženderističke elemente koji proizvode tobožnje homoseksualce. U tom je smislu potrebno suzbijati homoseksualnu literaturu i filmove, ne dozvoljavati oglašavanje u novinama i medijima u kojima se poziva na homoseksualne odnose, nastojati oko zdravog heteroseksualnog razvoja, zakonski sprječavati zavođenje i slično, no kako s nametanjem LGBT-ideologije takvi suprotni postupci rastu, stanje se samo otežava.


Iako je Crkva, ponavljamo još jednom, svjesna težine takve odluke, uvijek kao najbolje moguće rješenje preporučuje vjernicima homoseksualcima suzdržavanje od spolnih odnosa, odnosno da svoje žrtvovanje shvate kao sjedinjenje s Kristovom žrtvom. Svaki homoseksualac bez imalo sumnje ima puno dostojanstvo, a kad se on sam prihvati kao takav, bez sumnje će ga i drugi ljudi, barem najvećim dijelom, na isti način vrjednovati.

Mr. Snježana Majdandžić-Gladić
Urednica stranice zlatnadjeca.com

IZVOR:www.vjeraidjela.com 

tagovi:homoseksualnost,stav crkve prema homoseksualnosti,uzroci homoseksualnosti