Kratki pregled najstarijih i najznačajnijih kršćanskih apokrifa

Photo:Pixabay

Apokrifi su ranokršćanski pobožni spisi oko kojih je obično bilo dvojbi trebaju li biti uvršteni u kanon Svetoga pisma ili ne. Kako su oni svojim naglascima redovito drukčiji od ostalih novozavjetnih knjiga, prva Crkva ih je uglavnom cijenila, ali je jasno naznačila da njihovo mjesto nije među ostalim svetopisamskim knjigama.






JAKOVLJEVO PROTOEVANĐELJE

Sadržaj: evanđelje djetinjstva Marijina i Isusova. Pripovijeda se Marijino čudesno začeće od starih roditelja, te čudesne i slikovite zgode njezina najranijeg djetinjstva. Nadalje, ovdje je sačuvana predaja da je Marija odrasla u Hramu od treće do dvanaeste godine, da bi potom bila povjerena udovcu Josipu da je čuva i štiti.
Autor je nepoznat. Izvorno napisano u Egiptu u drugoj polovici 2. st. i naknado proširivano.
Raširenost: dosta rašireno na Istoku, a na Zapadu osuđeno kao apokrif u Gelazijevu dekretu (oko 500.).
Vrijednost: veliki utjecaj na liturgiju i marijansku pobožnost. U središtu je Djevica i njezino djevičanstvo, premda ovo evanđelje pripada «evanđeljima djetinjstva». Najznačajniji je dokaz marijanske pobožnosti prvih kršćana. Također je svjedočanstvo bilo Marijina izabranja, kao i njezina djevičanstva. Očito je u suprotnosti s legendom koja se širila u ono vrijeme, a koju je koristio i Celzo, a to je da je Isus sin Marije i rimskog vojnika imenom Pantera. U isto vrijeme ukazuje na pogrešno tumačenje izraza «braća Isusova» koji se nalazi u kanonskim evanđeljima, nudeći rješenje prethodnim Josipovim brakom i djecom koju je imao. Zanimljivo da je upravo radi ovakve postavke ovo evanđelje i bilo odbačeno, te se poslije i za Josipa iskristaliziralo uvjerenje da je i sam živio u trajnom djevičanstvu (Jeronim).

Što se tiče književnog oblika, radi se o zbirci legendi o pojedinim osobama. One imaju pred očima starozavjetne modele (rođenje Samuelovo i Samsonovo) i koriste Matejeve i Lukine opise djetinjstva Isusova.

TOMINO KOPTSKO EVANĐELJE

Autor nepoznat. Napisano u Siriji polovicom 2. st. na grčkome, a pronađen koptski prijevod u Nag Hammadiju.
Sadržaj: zbirka od 114 Isusovih izreka raspoređenih po književnim vrstama: Apoftegmata (dijalozi), Logia (izreke), proročke i apokaliptičke izjave, pravila i odredbe zajednice izgovoreni u prvom licu i u prispodobama. Oko polovice tog istog materijala se pronalazi u sinoptika, a ostalo u izvoru Q; predstavlja dijelom poznate i dijelom nepoznate «agrafa».

Vrijednost: posebna vrijednost jer se radi o zbirci Isusovih izreka, što po prvi put dokazuje postojanje takve književne vrste, što se prije samo naslućivalo. Nije jasno može li se ovo evanđelje smatrati gnostičkim.

EPISTULA APOSTOLORUM

Vrsta: obično se svrstava u Razgovore Uskrsloga s učenicima, što je nastajalo redovito u gnostičkim krugovima. Ovdje, naprotiv, koristi se ista vrsta ali sa suprotnim ciljem: pobijanje gnosticizma. Ovo pismo suprotstavlja objavama za inicirane, vlastite gnozi, Isusov dijalog s učenicima koji daju u javnost njegov sadržaj u obliku pisma.
Mjesto: vjerojatno Egipat oko polovice 2. st. u judeokršćanskim krugovima.
Teološki sadržaj: pravovjerno pobijanje docetističke kristologije i gnostičke antropologije. Spis sadrži obranu stvarnog božanstva Kristova, stvarnost njegova utjelovljenja i uskrsnuća, uskrsnuće tijela zajedno s dušom i duhom u trenutku posljednjeg suda, silazak Isusov nad Pakao i oslobađanje starozavjetnih pravednika krštenjem u limbu. Pismo završava apokaliptičkim pogledom na vrijeme konca svijeta i opisom Kristova uzašašća.
Ne zna se koliki je mogao biti njezin utjecaj u starini.

NIKODEMOVO EVANĐELJE

Pripada evanđeljima koja dopunjuju povijest Isusove muke.
Sastavljeno od 2 dijela: pog. 1 do 16: Acta Pilati (nakana je osloboditi Pilata svake odgovornosti) (nastali sigurno prije 375/6.).
pog. 1-11: Acta Pilati: proces Isusu pred Pilatom, razapinjanje i ukop. Teološka nakana je obraniti Isusovu bezgrešno začeće protiv židovskih kleveta, njegovu nevinost i božansku moć. U isto vrijeme predstavljaju Pilata protivnim razapinjanju. Njegova pozitivna uloga i će kasnije biti još izraženija, te će ga držati opravdanim po Kristovoj smrti do te mjere da će ga Sirijska i Koptska Crkva častiti kao sveca.
pog. 12-16: zasjedanje Sinedrija na kojoj jedan anđeo navješćuje Isusovo uskrsnuće, spasenjsko poslanje i uzašašće, uslijed čega nastaje žestoka rasprava u kojoj Nikodem i Josip Arimatejac svjedoče za Isusa, premda ne uspijevaju uvjeriti židove.
Pog. 17 do 27: Descensus Christi ad inferos; svjedočanstvo dvojice svjedoka koji kao preminuli susreću Isusa u Hadu, s njime uskrsavaju i svoje svjedočanstvo iznose pred velikim svećenikom u Jeruzalemu. Priča započinje govorom o jednoj zraci sunca koja prodire u tamu Hada, budeći u patrijarsima, prorocima i u Ivanu Krstitelju nadu da se počinju ostvarivati njihova predviđanja o Mesijinu dolasku. Had i Sotona počinju se svađati jer je nezasitni Had progutao Isusa, premda je on objavio svoju božansku moć preko čudesa. Tada odjeknu snažno jedan glas koji naređuje da se otvore vrata podzemnoga svijeta, Had i Sotona su pobijeđeni, starozavjetni pravednici probuđeni, kršteni na Jordanu i odvedeni u Raj zajedno s Isusom.

Vrijeme završne kompilacije cijelog djela: 425. Ovo prikazivanje Isusova puta u Had je prešlo potom u mnoge predaje, u cijelu srednjovjekovnu kulturu sve do modernoga doba, što svjedoče prijevodi na mnoge jezike. Tome je doprinijela i jedna homilija Velike subote što nosi Epifanijevo ime, a detaljno opisuje bitku Silaska, crpeći sigurno i na ovom evanđelju.






PETROVA DJELA

Najstarija od apokrifnih Djela koja su došla do nas. Napisana su vjerojatno između 180. i 190. u Maloj Aziji ili Rimu. Jedna trećina se nije sačuvala.
Prvi dio: događa se u Jeruzalemu, gdje se Petar, prema predaju, zadržao 12 godina, i gdje se po prvi put sukobio sa Šimunom Čarobnjakom (Magom).
Drugi dio: putovanje u Rim, po izričitoj Božjoj zapovijedi. Nakon što Pavao odlazi u Španjolsku, u Rim pristiže Šimun Čarobnjak koji zavodi kršćane svojim čudesima. Petar se ponovno sukobljava s njime, pobjeđuje ga u «bitci čuda».
Treći dio: mučeništvo Petrovo. Petar propovijeda čistoću i uzdržljivost, izazivajući time neprijateljstvo rimskog prefekta Agripe i nemir u gradu. Pred opasnošću zatvaranja, Petar bježi iz grada i na Apijskoj cesti mu dolazi u susret Krist kojeg pita: Quo vadis, Domine? Isus odgovara da ide biti još jednom raspet, da bi se potom Petar vratio nazad i bio raspet glavom prema dolje.

Cilj ovog djela nije borba protiv heretika, nego opisuje čudesna Petrova djela, u kojima se ogleda božanska snaga koja se opire zlu. Upravo aretološka dimenzija (čuda, vizije, itd.) određuje strukturu djela u kojem se izmjenjuju dijalozi, govori i molitve.

PAVLOVA DJELA

Ovisni o Petrovim djelima. Napisao ih je između 185. i 195., «iz ljubavi prema Pavlu», neki svećenik iz Male Azije koji je radi te fikcije izgubio službu. Pavlove pothvate stavlja u širi kontekst izvještaja o putovanjima. Nisu sačuvana cjelovita.
Kompozicija djela: jedan jedinstveni spis su sačinjavala tri djela: a) Acta Pauli et Theclae b) Pavlova korespondencija s Korinćanima c) Mučeništvo sv. Pavla.
Pavlova putovanja određuju strukturu djela: Damask-Jeruzalem-Filipi-Korint-Italija-Rim. Prepričavanje događaja slijedi stereotipnu shemu: opis puta, Pavao propovijeda uskrsnuće i čistoću (žene se odvajaju od muževa), Pavla potom progone, čudesno se spašava i nastavlja put.
Prvi dio: Početak nije sačuvan, ali se pretpostavlja da opisuje Pavlov povratak u Damask gdje djeluje, pa onda odlazi u Jeruzalem. Vjerojatno je sadržavao i jedan događa u Antiohiji, uvršten i u Acta Pauli cum Theclae, gdje Pavao ima sekundarnu ulogu. U Ikoniju djevica Tekla, potaknuta Pavlovim propovijedanjem, napušta zaručnika, koji potom optužuje Pavla pred prokonzulom, koji daju uhvatiti i baciti u zatvor Pavla. Tekla podmićuje čuvara, te dolazi još jednom da je Pavao pouči, da bi, kad se to saznalo, Pavla protjerali, a ona bila osuđena na lomaču. No vatra joj nije mogla nauditi. U Antiohiji je izbjegla smrti u areni, jer je životinje nisu htjele napasti, a čak ju je jedna lavica branila. Tekla se potom baca u jednu posudu s vodom, te krštava sebe samu. Ostali tekstovi, sačuvani fragmentarno, slijede istu shemu.
Pavlovoj korespondenciji s Korinćanima predmet su lažne gnostičke nauke koje u Korintu šire dvojica ljudi: odbacivanje Staroga zavjeta, nijekanje Božje svemoći, uskrsnuća tijela, Boga kao stvoritelja svijeta i Krista kao utjelovljenog Boga u Marijinu krilu.
Djelo završava Pavlovim mučeništvom u Rimu. Pavao, suprotno kanonskim Djelima, u Rim dolazi kao slobodan čovjek. Mučeništvo ne izaziva propovijedanje čistoće, nego navještaj Krista kao vladara eonâ, radi čega Neron smatra ugroženom svoju vlast i daje ga pogubiti odsijecanjem glave.
Cilj djela nije teološki, nego za čitanje kao odgojno štivo u slobodno vrijeme.
Glavne teme: uskrsnuće i uzdržljivost.

Pavlov opis iz ovog spisa ulazi u primitivnu kršćansku ikonografiju: “čovjek niskog rasta, ćelave glave, krivih nogu, plemićkog ponašanja, smeđih očiju, gotovo spojenim s malim zakrivljenim nosom”. Za razliku od njega Petar je bio prikazivan kao čovjek punog lica, guste i duge kose i brade.

Dr. Ivan Bodrožić
Svećenik i profesor patrologije na KBF-u u Zagrebu i urednik stranice patrologija.com

IZVOR:www.vjeraidjela.com