Prazna stolica

Photo:Pixabay

U jednom španjolskom selu kći zamoli svećenika da pođe s njom kako bi njezinom jako bolesnom ocu podijelio sakrament bolesničkog pomazanja.

Ušavši u trošnu i siromašnu kuću, svećenik ugleda muškarca u krevetu kako leži, glave uzdignute na jastucima. Pokraj kreveta se nalazila stolica. Svećenik pomisli kako je tu postavljena za njega, pa reče:

– Pretpostavljam da ste me očekivali.

– Ne, nisam, tko ste vi? – upita ga bolesnik.

– Ja sam svećenik kojega je vaša kći pozvala da se pomolim s vama. Kad sam ušao, primijetio sam praznu stolicu pokraj vašeg kreveta i pomislio sam da je tu postavljena za mene.

– Ah, stolica – reče muškarac, a zatim nastavi: – Biste li bili tako ljubazni i zatvorili vrata…


Pomalo zbunjen, svećenik ode do vrata i zatvori ih. Potom mu bolesnik reče:

– Ovo nisam nikada nikome rekao. Čitav sam život proveo ne znajući kako moliti. Idući u crkvu uvijek sam slušao kako mi govore da se treba moliti, jer je molitva važna za čovjekov duhovni život, ali, moram priznati, uvijek mi je to na jedno uho ušlo, a na drugo izašlo. Doslovno, nisam znao kako moliti, a nisam se baš ni trudio saznati. Tako sam jednog dana posvema zanemario molitvu i prestao ići u crkvu. Potrajalo je to sve do prije četiri godine. Tada sam već bio bolestan i nisam ni mogao odlaziti u crkvu.

Jednog me je dana posjetio prijatelj, pa smo, kao i inače, pričali o svemu i svačemu, a onda smo nenadano započeli razgovor o molitvi. Povjerio sam mu se da ne molim, jer ne znam kako bih molio, ali da u zadnje vrijeme osjećam veliku duhovnu prazninu, pogotovo otkad sam prikovan za krevet. Rekao sam mu da bih volio otići u crkvu, ali sada kada želim, više ne mogu.

– Josipe – započeo je prijatelj – pa moliti znači razgovarati s Isusom. Povjeriti mu sve svoje radosti i žalosti, sve tuge i sve svoje misli… Evo ti jedan prijedlog: stavit ću stolicu pored tvog kreveta, a ti, kada odem, zamisli da Isus sjedi na njoj i sve mu reci što god želiš. Razgovaraj s njim kao sa mnom. I čini to svaki put kad osjetiš potrebu povjeriti mu se. Vidjet ćeš koliko će te to duhovno ispunjavati.

– I stvarno, kad je prijatelj otišao, odmah sam počeo razgovarati s Gospodinom. I odmah mi je bilo neusporedivo lakše. Nisam ni upola osjećao težinu svoje bolesti, nego sam se osjećao smireno i zadovoljno. Nastavio sam to činiti svakodnevno, zapravo činio sam to gotovo svakoga trenutka kada sam bio sam u sobi i nisam spavao. Pazio sam da mi kći ništa ne primijeti, jer sam se bojao da ne bi pomislila kako sam duševno obolio.

Svećenik ga je pozorno i s puno udivljenja slušao, a kada je čovjek završio svoju priču o stolici, ohrabrio ga je da samo tako nastavi, jer je to uistinu prava i iskrena molitva. Zatim su se zajedno pomolili, a potom mu je svećenik podijelio sakrament bolesničkog pomazanja i pričestio ga. Na licu bolesnog čovjeka bila je vidljiva posebna smirenost, unatoč činjenici da je trpio velike bolove i znao kako mu se život primiče kraju. Zatim je iznenada zamolio svećenika da sjedne na stolicu i malo proboravi s njim. Svećenik sjede, uze bolesnikove ruke u svoje i tako ostade neko vrijeme, dok čovjek nije, s blagim osmijehom na licu, utonuo u san. Zatim svećenik nježno ispusti bolesnikove ruke i prekriži ih čovjeku na prsima, još ga jednom blagoslovi i tiho se pomoli za njega, pa se polako udalji od te kuće.

Sutradan ujutro, dok se molio u crkvi, pokuca netko na vrata. Bila je to Josipova kći. Došla ga je obavijestiti kako joj je otac sinoć umro.

– Je li umro smireno? – obazrivo i pomalo tajnovito upita svećenik.

– Da, oče. Nešto poslije kada ste vi jučer otišli, pozvao me je da sjednem na njegov krevet, zagrlio me i poljubio i rekao mi da me jako voli. Iako sam plakala i iako sam znala kako neće još dugo, dok smo se grlili osjećala sam kako je smiren i kako je spreman završiti ovaj život. Izašla sam iz sobe kako bih mu skuhala čaj, a kad sam se vratila, pronašla sam ga mrtvog. Ali, nešto me je posebno zbunilo. Njegova glava nije bila na krevetu, nego naslonjena na stolici…


Svećenik, duboko ganut i s laganim osmijehom na licu reče: – O, kad bismo barem svi mogli tako umrijeti…

Prepričana priča nepoznatog autora

IZVOR:www.vjeraidjela.com 

tagovi:priče,prazna stolica,bolesničko pomazanje