Sloboda ili kako ući u život bez nevidljivih okova svakodnevice

Photo:Pixabay

Sloboda ili kako ući u život bez nevidljivih okova svakodnevice

Okovi svakodnevice

Nihil sub sole novum

Ništa novo pod suncem





Teško je danas proći bilo kojim gradom, pročitati bilo koje novine ili portal, a ne vidjeti da sve, na više ili manje eksplicitan način, poziva na slobodu. Sloboda se promovira kao život bez nametanja pravila bilo koje vrste ili bilo čega što bi ograničilo pojedinca da čini sve ono što ga je volja, svodeći tako čovjekovo življenje i djelovanje na razinu nagona za preživljavanjem. Ono što takav način života obećava jest neprestana radost i život bez problema, jer sve ono što me rastužuje, mogu bez razmišljanja odbaciti i uzeti novo, kako stvari, tako i druge ljude. I čini se da sve ide uistinu glatko i lijepo, uživamo u slobodi koju samo poželjeti možeš.

Nihil sub sole novum! Ništa novo pod suncem! Zna se oteti nekad uzdah i riječ da se čini da nikada gore nije bilo. Upravo ova “sloboda”, kako je oni koji propagiraju novi način razmišljanja, “novoga čovjeka” koji je slobodan od bilo koje ideologije i robovanja bilo kojem zakonu ili pravilu osim onoga koje sam stvara, bila je uvijek atraktivna. Zanimljivo je vidjeti da je uvijek, u svako doba, glavnim neprijateljem slobode bio smatran Bog i oni koji se trude živjeti njegovu riječ i vršiti njegove zakone. Kao da na sam spomen Božjega imena sve počne kuhati i ta misao počne pokazivati svoje istinsko lice. Zašto uopće čovjek počinje sumnjati u ono što Bog po svojoj volji ima za njega i okreće se svojoj ograničenosti? Psalmist kaže: “Ali moj narod ne slušaše glasa moga, Izrael me ne posluša. Zato ga pustih okorjelom srcu njegovu: neka hodi kako mu se hoće!” (Ps 81,12-13).

Vratimo se na onu misao o potrošnosti svega. Kako čovjek uopće može spoznati da je na krivom putu i da ta i takva sloboda uopće nije sloboda? Odbacujući, čovjek se lako navikne odbacivati. Ali ne postoji način i mjesto na koji se čovjek može naviknuti biti odbačen. A ukoliko živim životom koji svemu pristupa kao potrošnom i prolaznom, neizbježno je da ću i ja u svemu tome nekome poslužiti za nešto, a nakon toga biti odbačen i zamijenjen nekim novim. Je li to moj izbor? Biram li ja biti potrošni materijal, da ne kažem roba? U istom tonu postavljeno, smijem li ja nekoga isto tako smatrati potrošnom robom?






Rezultat ovakva načina razmišljanja danas jest cijeli naraštaj ljudi koji su bez konkretnog cilja i koji ni sami ne znaju što žele, iako tvrde da mogu sve i da im je sve dopušteno. Počevši od školovanja, preko radnoga mjesta pa do samoga konkretnog života i rješavanja svoga temeljnog životnog pitanja, sve je ispunjeno nekom neodlučnošću, nesigurnošću i željom za nekakvim životom i “iživljavanjem” koje treba proći prije nego se netko “smiri”, jer inače u svom životu ne će biti kompletna osoba. A u svemu tome opet nailazimo na mnogo priručnika, mahom samopomoći, koji nude lagana rješenja u nekoliko koraka. I sve to ide do jedne točke, u kojoj se osoba razbije, jer shvati da u životu nema ništa, i da ne ide nikamo. Nije li to trenutak u kojem bi čovjek, kao Pavao, trebao povikati: “Tko će me izbaviti iz ovoga tijela smrtnoga?” (Rim 7,24). Uistinu, čovjeku je nekad potrebno da se potpuno razbije da bi mogao ponovno ustati i živjeti. I tada se okreće nečemu što je veće od njega, jer shvaća da je jedini izlaz ono što je neograničeno i vječno, a to je Bog.

Ključnu ulogu u ovom momentu u životu osobe igra svjedočanstvo ljudi koji su već iskusili Boga u istini, kao onoga koji je živ, koji ljubi i koji prašta i koji vodi život dopuštajući nam da griješimo, ali nas uvijek “konopcima ljubavi privlači k sebi” (usp. Hoš 11,4). Svjedočanstvo je iznimno važno, jer ono pokazuje da je moguće nekome tko je čovjek, baš kao ja, ući u radost i istinu i biti svjedokom Božje ljubavi. Da Bog grijehe uistinu oprašta i da može i želi od mene i od tebe učiniti novoga čovjeka, onoga koji hoda u istinskoj slobodi, slobodi koja nikome ne šteti i nikoga ne odbacuje, nego se množi i povećava, a život postaje radostan, pun poleta i želje da sve ono što jesam prinesem Bogu da on sve učini po svojoj volji.

Don Ivan Marčić

IZVOR:Crkva na kamenu / www.cnak.ba