Tko je velik kao Bog?

Photo:Pixabay

Je li pohlepno i oholo tražiti za sebe stalno još više Božje ljubavi, milosti i pažnje? Slušam ljude kako u svojoj nekakvoj nazovi poniznosti govore kako njima ništa nije potrebno, nego samo to da drugima bude dobro. Mole se, poste i trude se živjeti moralno, ili barem tako kažu, a stalno govore o tome kako pomoć i milost treba više drugima nego njima. Kako slijepcu opisati narančastu boju? Ili gluhom čovjeku objasniti kako zvuči Mozartova opera? Možda zvuči prejakom ova usporedba, ali tvrdoću srca koje zapne u lažnoj poniznosti ne može se usporediti ni s čim drugim.

Izjave poput: “Molim se, ali kad vidim kako su drugi u potrebi, kažem neka Bog dadne njima, meni ne treba ništa”, ne donose ništa dobro. Ljudska logika nekada naivno nasjeda na ovakve izjave i govori kako su ti ljudi zaista posebni, oni su skromni i požrtvovni i sve čine za druge. To nije ni blizu istine. Moliti za druge uistinu je krjepost, ali ne na ovaj i ovakav način. Najprije, pozvani smo poznavati Boga u kojega vjerujemo i kojemu se molimo. Ako je on bezgraničan i svemoguć, zar nije onda i logično da on koji je stvorio svakoga, ima za svakog toga čovjeka i sve što mu je potrebno. Samim time izlazi i zaključak da Bog ne treba od nekoga uzeti da bi nekome dao. Ne treba od mene uzeti zdravlje da bi ga dao nekome drugom, jer on ima sve za svakoga, samo raspoređuje onako kako je najbolje za nas, jer želi da se svi spasimo i da zadobijemo spas duše. Iz toga se razloga često čini da je Božja pravda spora i neučinkovita, a zapravo je Bog pravedan u svojoj strpljivosti i dopušta nam da polako dođemo do puta na kojem nas on čeka sa svim milostima koje nam tako silno želi dati.

Don Ivan Marčić

IZVOR:Crkva na kamenu / www.cnak.ba 

tagovi:božja ljubav,milost i pažnja,božja pravda,bog