Dobojskim sjenovitim ulicama (1)

U jednoj pjesmi sam, nabrajajući svoju imovinu, pored ostalog, naveo i dva groblja prijatelja.. Kad bi se sa raznih grobalja svi okupili, kao što smo se ono nekad okupljali u istim kafanama, povelika bi to groblja bila. A o poznanicima suvišno je i govoriti. Mnogi me i danas presreću po nekim uglovima ovoga grada, koji su toliko izmijenjeni da ih je i prepoznti teško.

Ko, na primjer, pamti da se do prve željezničke stanicea DOBOJ NOVI na širokom kolosijeku preko Bosne išlo uskim drvenim mostom podignutim nad ostacima velikog betonskog mosta porušenog u ratu? A i stanica je bila drvena i nevelika i trajala je, kao i most, koju godinu, dok nije izgrađena kilometar uzvodno velika, zidana, moderna stanica DOBOJ NOVI. A i ona je prvo bila drvena, kao i most preko rijeke.  Sjećam se kako se pričalo koliko će biti širok novi most, a mi još neizrasli i nedorasli takvim razvojnim projektima premjeravali koracima tu veličinu  na trgu pred starom stanicom i nismo vjerovali. I ulica će biti takva, pričalo se, prolaziće kroz novi grad koji će tu da izraste preko polja, preko kukuruza, repe, šljivika i hadžijinih jabuka.

Biće tu kolosijeka i kolosijeka za sve pravce jer Doboj Novi će biti velika željeznička raskrsnica. Tako tvrdi visoki Sveto Dakić, ugledni viši željeznički službenik, ali, istina, više priča o pozorišnim predstavama pasionirani pozorišni amater. Premda ga odavna nema, i danas ga sretnem u starom gradu i čujem kako govori o jednom davnom dobojskom izvođenju neke Nušićeve komedije, kojoj je i sam Nušić prisustvovao.

Dok se udaljim od Dalmatinskog podruma Nikole Kraljevića, presreće me Vili, koji će mi reći tačno koliko je sati, premda nema sat, i s kojim će rezultatom u nedjelju Sloga da pobijedi.

Tamo, malo dalje, Ekremaga popravlja svoju crnu limuzinu, koja je odlična, ali nikako da upali. Gurali smo je godinama, gurali smo je od male do velike mature, kažu da je upalila kad smo otišli na studije.

I to je razlog da u novoj fabrici proizvodimo svjećice za razne motore, kad se već odustalo od tenkova, tvrdi inženjer Branko Puškarević. Nije važno što sad nema automobila, brzo će ih biti mnogo više nego što nam treba, i kaminona, čak i aviona. Ugledni, vrlo obrazovani prognozer, suprug naše profesorice matematike, nešto kasnije nastradao je u automobilskoj nesreći na auto-putu. Tako se desilo.

A ono tamo je sudija Huso Lokmić. Mora da mi nastavi priču o svojim studentskim danima u Beogradu. Mora, jer tek je počeo.

A i Đoka Damjanović bi nekome da priča o tome kako su za vrijeme rata spasili sve duvačke instrumente. Ali, koga to danas zanima? Samo ti sviraj, kažu. A ja i sviram, kaže meni Đoka, premda je i njemu duvački orkestar davno odsvirao.

Ostavljam Doboj tamo gdje sanja neke ljepše dane, dok opet nekad ne zalutam njegovim sjećanjima. 

 

IZVOR:Blog Pavle Stanišić