Dobojskim sjenovitim ulicama (10)

Eno Džoa. I sad stoji na onom istom mjestu gdje sam ga ostavio one snježne noći. Kao da nigdje nije išao, premda je jutro, a i prošle su tolike godine. I decenije, valjda. A ni snijeg nije prestao da pada. Znao sam da ću ga baš tu naći. A i on kaže da me čeka i da je znao da ću baš tu doći. Kaže mi da sad moramo u „Mulen ruž“. To je, znate već, ona čitaonicaa u Donjoj mahali. Tu nas, kaže, čekaju Kasim Deraković, Branko Jovanović, Ljubiša Ivošević i još neki. Tu ćemo da završimo one naše razgovore o velikom pothvatu, našem listu za kulturu i literaturu. A ja njemu, opet, kažem da nemam para ni za čaj ni za kafu, da ni cigara nemam i da je najbolje da ih povedemo na gradinu, gdje se na čistom zraku o svemu možemo dogovoriti. „Imam ja, ne brini“, kaže on meni, a ja ga pitam odakle mu, jer u posljednje vrijeme uvijek ima bar za četiri cigare (jeste, prodaju se na komad) i za bar dvije duple kod Saliha u „Starom gradu“.

„Pa, evo, kad si navalio, sve ću da ti ispričam, premda znam da si ti komunista.“ Čuo je da sam ovih dana primljen u Kom. partiju u Beogradu, gdje sam studirao, i nije mu to nimalo simpatično. „Valjda me nećeš odati. Evo, ovako. Neki dan dođe mi jedan čovjek, da preda nekakvu molbu Opštini i donese pune džepove taksenih maraka. Nije ih, kaže, mogao zalijepiti, nemaju gdje da stanu. Načelnik mu, kaže rekao koliko takse treba, referent mu rekao isto toliko, a i ja sam, kaže, isto rekao i on donio i za mene, i za načelnika i za referenta. Zalijepim ja one načelnikove i poništim, a one moje i referentove vratim u trafici, gdje radi jedan momak iz moje sekcije. Ja njemu marke, on meni pare. Eto, odakle mi.“

„Grozno“, rekao sam. „Ja to ne mogu ni da slušam. Kad tako nešto čujem i to od prijatelja, dođe mi da se ubijem.“

„Nemoj sad, molim te, bar dok ne objavimo prvi broj.“

Prošlo je od tada skoro šest decenija, a prvi broj još nije objavljen. To me, izgleda, spasilo.

„Sad ne možeš ni da slušaš, a kod Saliha si mogao da popiješ podosta taksenih maraka sa državnim grbom i petokrakom...“

Ne znam kako smo stigli. Išli smo nizbrdo, a meni se ulica pela ispred nogu. 

 

IZVOR:Blog Pavle Stanišić