Pesimistične misli na duhovnom putu...

...Dok sam obilazio gradove istarskog primorja, a tijekom svog prošlogodišnjeg avanturističkog putovanja, došao sam i do Poreča, gdje sam ostao preneražen količinom negostoljubljivosti, bezobrazluka i krajnje nesolidarnosti sa turistima "plićeg" džepa; kako od strane domaćina, tako i od strane stranih turista. Kako se kasnije ispostavilo, Poreč nije bio usamljeni slučaj. Slične sam probleme imao i u Puli, Rovinju, Mošćenicama, Medulinu; ali i u nekim dalmatinskim gradovima. I dok sam tako u Poreču bio pesimistički raspoložen, napisao sam kratki traktat o životu i ovom svijetu:

...Da li je zaista važno putovati svijetom da bi se divili gradovima i selima; planinama i morima? Gradovi i sela djela su ljudskih ruku, samo hrpa beživotnog kamenja i drveta, asfalta i blata. Čovjek ih ne gradi da bi u njima živio, nego da mu se drugi dive, da ga idoliziraju. Od malog čovjeka stvaraju egoističnog megalomana. A planine i mora? Nisu li oni djelo Božjih ruku, ne bismo li se njima trebali diviti? Možda. No, za to će ionako biti prekasno. Svakim danom tih zelenih oaza ima sve manje; a one plave svakim su danom sve mutnije i zagađenije. No, što je onda bitno? Samo čovjek i njegov odnos prema sebi samome, prema svojoj okolini, prema svome stvoritelju. A to smo odavno izgubili. U ovome svijetu postoje samo oni koji manijakalno traže profit u svim smjerovima, na svim područjima; a zaboravljaju da istovremeno sve više postaju robovima svojih navika i robotima ove poremećene zajednice koje zovemo moderno ljudsko društvo. A svakim danom stvari postaju sve gore. Dok hodam ovim mjestima bez duše, promatram lica ljudi koji to odavno više nisu. Gledam zombije mrtvih očiju, pogleda praznog, u daljinu, kao da uvijek nešto traže, a znaju da to ne mogu naći...    

IZVOR:Ianus Christius