biografikon 10

Prvi razred

Bila je 1942. Imao sam, dakle, šest godina. Premda se u školu polazilo sa sedam, mene su natjerali prije vremena. Razlog je bio, reklo bi se danas, vrlo prizeman: djeca su u školi dobijala i hranu, jedan obrok. Bio je to pravi ručak poslije nastave. Neka bar djeca prežive, govorili su odrasli.

A nastava, kao i sve ostalo, odvijala se na italijanskom jeziku. Naš jezik bio je zabranjen. Italija je, to sam saznao kasnije, anektirala Boku, pripojila je. Svi službenici, učitelji, ljekari... bili su Italijani. Naši ljudi mogli su da peru uniforme njihovoj vojsci i da "tucaju šoder" na putu, što su i radili milom ili silom, ali silom naročito. A oni, Italijani, nisu se trudilli ni da nauče da kažu "hvala". Kako ni jedne riječi naše nisu znali, jedan Jerko, koji je prodavao novine, dugo je izvikivao umjesto Popolo d Italia "Propala Italija", sve dok ga neko nije "prošpijao", pa novine više niko nije prodavao. A mi smo pjevali iz svega glasa: Italia, terra mia... Svi smo vrlo brzo učili italijanski jezik, koji smo kasnije, poslije oslobođenja, još brže zaboravljali.

A mene škola i nije baš zanimala, premda je učiteljica govorila da bolje čitam italijanski nego njen Luiđi, koji je sa mnom sjedio u prvoj klupi. Čak sam jednom, kad je bila neka školska svečanost, za dobar uspjeh dobio od škole džemper, koji mi je bio neophodan, naročito kasnije, u danima koji su dolazili. Ipak, znao sam radi čega sam tu i stalno sam to imao na umu. Ručak!

Svi smo poslije nastave odlazili u prostranu trpezariju. Prije ručka smo stojeći naglas čitali Ave Maria, molitvu koja je ogromnim slovima bila ispisana na zidu.
Nedjeljom škola nije radila, pa taj dan u sedmici nismo voljeli, jer smo se već bili privikli da jedemo skoro  svakog dana. 

Ali, i tu sam imao velikih problema. Niko nije smio da ustane od stola dok svi ne završe sa jelom. Kako sam bio najmlađi, a i najmanji, jeo sam najsporije, što je nekima strašno smetalo. Ljubo, koji je bio najveći i najjači, jednoga dana mi je rekao: "Kad vidiš da sam ja završio sa jelom, odmah ustani i reci da više ne možeš!" Teška je to škola bila.

IZVOR.Blog Pavle Stanišić