biografikon 9

Veza: biografikon 8 (31. 10. 2010)



Oči u oči sa istorijom

Tako smo, dakle, stigli u Risan.

Na ovoj slici smo moja sestra i ja u risanskom parku, a godina je 1941.
Čudesna ljepota zaliva, more i okolna strma brda, sunce, oblaci i galebovi... lako su nas uvjerili da nam je ovaj svijet naklonjen, čak da nam se raduje. Ali ubrzo smo spoznali da u istoriji ovih krajeva nema sigurnog skrovišta da bi se na miru odsanjao jedan ljudski vijek. Pravo iz dječjih radosti i igara ulazili smo upravo u istoriju. Počinjao je drugi svjetski rat.

Naše dječje glasove, pomiješane sa ponekim pratećim basom ribara sa mora, koji su zapljuskivali radosne obale, zamijenili su zvuci aviona i ratnih brodova. Zapravo, prvo je doletio hidro-avion sa kraljem. Narod se okupio na rivu da ga vidi, a kolona luksuznih kraljevskih automobila uputila se uz strme risanske strane prema Nikšiću. Ubrzo poslije toga uz strašnu eksploziju dignuta je u vazduh risanska kasarna puna municije. Nebom su zaplovili avioni i oglasile se nekolike avionske bombe baš tamo gdje smo brali šipke i igrali lopte. Morem - italijanski ratni brodovi, a uskim putem uz obalu - kolone vojnih kamiona.
Jednoga dana naš otac je uhapšen. Bio sam s njim dok je prekopavao neku tvrdu kamenitu baštu, koju je dobio od nekoga kako bismo, možda, preživjeli. Mene je boljela noga od uboda pčele i on mi je bio dao veliki ključ od kuće u kojoj smo stanovali da ga stavim na bolno mjesto. Tada su došla dvojica s puškama i rekli mu da pođe s njima. Trčao sam za njima da mu vratim ključ, a on mi je doviknuo da ga držim sve dok osjećam bol, a da njemu više i neće biti potreban. Hapsili su taoce da bi  uvijek imali bar desetak mještana da strijeljaju za jednog italijanskog poginulog vojnika.
Zatvor je bio u najvećoj učionici stare škole, gdje sam i ja kasnije kao učenik presjedio jednu godinu. Tu se zatorenicima nije davala hrana, to im je trebalo donositi. Među mještanima je bilo solidarnosti, pa je majka dobila šaku graha i komad suvog bakalara i to skuvala u neveliku šerpu, koju sam ja ponio u zatvor. Taj grah sa bakalarom tako je mirisao da sam žalio što i ja nisam u zatvoru, a to je bio razlog što sam kasnije na ono pitanje o tome šta ću biti kad odrastem, uvijek odgovarao da ću biti zatvorenik. U redu sa mnom i još nekima koji su čekali da hranu predaju stražarima bila je i mlada, uvijek dotjerana gospođa Dora, čiji je muž takođe bio među uhapšenim taocima. U rukama je držala veliki buket crvenih ruža. Kad joj je stražar rekao da njenom mužu ne trebaju ruže nego hrana, ona je odbrusila da valjda ona zna šta njemu treba i šta on najviše voli.
To su moja prva sjećanja na istoriju, u koju smo tada mučno ulazili sa grahom i ružama i iz koje do danas nismo uspjeli da izađemo.

IZVOR:Blog Pavle Stanišić