biografikon 13

Drugi razred

Drevnom tišinom ovog starog peraškog zdanja širio se duboki mir, kao vječni spokoj u uzavrelom svijetu, koji je napolju bjesnio. Debeli stari zidovi ulivali su povjerenje i sigurnost. Mir je tu izranjao iz samih dubina istorije. Na srednjem spratu su bili saloni i biblioteka. Taj prostor nam nije bio dostupan, ali i preostali je bio dovoljan za naše nade u drukčiji svijet. Noćima smo osluškivali glasove mora, koje nam je bilo oduzeto i više nije bilo blisko i pitomo, nije bilo naše more. Istina, dešavalo se da i prozore ove tvrđave zaspu meci sa mora, sa ona dva ostrva, prirodnog i vještačkog, svetog Đorđa i Gospe od škrpjela, ili sa usidrenog broda Šarca, kako ga je narod zvao. A dešavalo se i da nam sa druge strane sa dvorišnog zida noću u škura zalupaju partizani, tražeći nešto. Ali sve je to uranjalo u duboki mir, kao da je tonulo u otvorenu vječnost. Tako je bar meni izgledalo. 

Istorija se, međutim, nije dala. Smišljala je nove obrte i izenađenja. Italija je kapitulirala.

Učas je nestalo italijanskih zastava, karabinjera, nestalo je koprifoga za djecu i odrasle, nestalo je usidrenog Šarca ispred grada.

Perast su zauzeli partizani. Bilo ih je petnaest. Istina, jedan je brzo poginuo, pošto ga je pred očima nekih građana i boraca pogodio metak sa jednog od ova dva ostrvca, gdje su već bile instalirane njemačke cijevi. Njegov samrtnički vapaj, kojim je dozivao majku, presjekao je komandirov drhtavi glas: "Jesam li ti rekao da tuda ne prolaziš!" Kroz istoriju treba da ideš pognut, da se šunjaš oko njenih ćoškova, zaključio sam, premda sam to saznanje kasnije često zaboravljao.

Morem i krivudavim putem uz obalu stizali su Nijemci. Govorilo se da dolaze rasrđeni zbog poraza svojih saveznika i da pucaju u sve na što naiđu. U Smokovcu iznad Risna nastradale su čitave porodice. Narod je bio riješen da ih ne čeka. Većina, bar.

Ali, gdje se zaputiti? Kuda? Sveti Ilija, visoko i strmo brdo iznad Perasta, bio je jedini izlaz. Tamo su partizani. A i ovi partizani koji su bili zauzeli Perast sigurno su već gore.

To mi je bio drugi razred. Čini mi se, najteži.

U pozadini visoko strmo brdo iznad Perasta

IZVOR:Blog Pavle Stanišić