biografikon 15

Posljednji krompir

Pamtim sleđeno polje i hladni suton koji se hvata po kamenim visovima uokolo. Umor i hladnoća. Hoćemo li stići? Bilo gdje? Samo da već jednom stignemo. Odjednom vjetar koji mi duva u lice donosi miris dima, vatre, miris topline, nade. "Ovo znači da smo na pravom putu", govori neko. A ja put nigdje ne vidim, ali negdje ispred nas je toplo, tako bi se reklo po vjetru. Njušeći vjetrove po tim pustim krajevima, pronalazili smo sela sa ognjištima i ljudskim glasovima oko njih. I tako smo te večeri pronašli Dragalj.

Mala kuća i na sred kuće - vatra. Oko nje ukućani i partizani. U drugoj manjoj sobi je krevet. Jedan jedini u cijeloj kući. Komandir kaže: "Noćas će u krevet djeca. I o tome nema rasprava." Moja sestra, mali Bartulović i ja. Mi smo djeca. "Dobar je", kažem ja. "Nije čudo što je komandir", kaže mali Bartulović.

A ujutru neki od ukućana motikom prekopao smrzle leje velikokg bivšeg krompirišta, pa mi, djeca, a i poneko od njih, rujemo prstima po hladnoj zemlji, tražimo da nije zaostala neka krtola, da se nije sakrila kad su ih iz zemlje vadili. "Evo je!" "Evo još jedna!" Nakupili smo punu korpu koju su nam dali. A onda ručak. Svi, osim partizana koji su već negdje bili otišli, jedu kuvani krompir, a donijeli su odnekud i malo soli.

Kakva svečanost! Samo mali Bartulović i ja stojimo sa strane, dok se za nas ne ukaže mjesto pored lonca. Ipak, moja majka nam donosi jednu šerpu  s krompirima. I mi jedemo grabeći rukama krompir iz šerpe, brzo, halapljivo, a meni se stalno čini da on to radi brže. A kad sam jednom pružio ruku, shvatio sam da je u šerpi posljednji krompir, ali da je tu i njegova ruka. Istovremeno je to shvatio i on i povukao svoju ruku. Pogledao me tugaljivim, ali prisnim osmijehom, punim dubokog dječijeg razumijevanja. Taj osmijeh nikada neću zaboraviti. Povukao sam se i ja i krompir je ostao u šerpi.

Tog jutra su Bartulovići otišli preko mnogih visokih brda, daleko, u Konavle, gdje su imali rodbinu.

A ja sam taj njegov tugaljivi, a prisni osmijeh nad posljednjim krompirom dugo nosio ovim svijetom, dok ga jednoga dana deset godina kasnije nisam prepoznao u Beogradu na licu mršavog plavog mladića koji je na stanici čekao tramvaj. Prepoznao je i on mene. "Ti si! Znao sam da ću te sresti!" "A i ti si to. I ja sam znao." "Nekako sam završio gimnaziju i rado bih upisao pravo, ali neću moći da studiram, stalno sam na nekim liječenjima, i sad idem..." "Ali, zašto?" "Još onda sam se razbolio, jedno teško oboljenje kostiju, koje zahtijeva dugo i uporno liječenje. A imaš li ti posljedica od onog našeg ratovanja?" "Za sada samo u duši". "Ma, ni to nije baš bezazleno..."

Užasavajuća buka velikog grada odnijela je mog bezimenog prijatelja, malog Bartulovića. Kad je krenuo prema tramvaju, učinilo mi se da hramlje. I ja sam osjetio težinu u hodu. Nevoljno i teško sam koračao osunčanim, bučnim, preširokim svijetom. "Ja imam posljedice i u duši i u kostima, a samo mi kosti liječe, duša nikoga ne zanima." Pratile su me te njegove riječi. Posumnjao sam i u sebe. Da li smo mi još sposobni da trčimo po ovom životu? Uz najveće životne teškoće mi smo se davno jednom uzverali... Nisam ga upitao ni gdje živi, ni šta je sa profesorom Bartulovićem... "Vidjećemo se mi još koji put", rekao mi je. A nikad se više vidjeli nismo.

 

IZVOR:Blog Pavle Stanišić