biografikon 16

Posljednji krompir - drugi put

Taj mali Bartulović je bio u pravu. "... Samo mi kosti liječe, a duša nikoga ne zanima." Kasnije sam se u to i sam uvjerio.

Prošlo je bilo nekoliko godina. Bili smo već u Doboju. Hranili smo se u menzi za radnike, seljake i poštenu inteligenciju. Imali smo redovno doručak, ručak i večeru, ali ja nisam mogao da gutam. Sa lakoćom sam gutao onu hranu koja ništa nije valjala, a koja je bila najčešće na jelovniku. Kuvani slatki kupus, kuvani kiseli kupus, kuvana repa... Sva ta jela, koja su bila gotovo svakodnevna, nisam volio, ali sam ih gutao sa lakoćom i ne misleći o tome. Ali, kad bi za veliki državni praznik, povodom usvajanja petogodišnjeg plana ili probijanja tunela na omladinskoj pruzi ručak bio bolji, pečeni krompir sa mesom, od čega je mirisala čitava ulica sve do željezničke stanice, ja nisam mogao da gutam. Trčali su za mnom oko stola sa bokalom vode da se ne udavim. Svaki od tih dobrih ručaka meni je propao, ali kvario sam ga i drugim poštenim abonentima. Bilo je tu ruskih tehničara koji su gradili tramvajsku prugu od Usore do Rudanke i fabriku stakla, mojih profesora iz gimnazije i raznih drugih drugova i drugarica. Zbog njih sam u tim situacijama propadao u zemlju jer sam im kvario i ručak i praznik.

Vodili su me doktoru Izudinu Džananoviću, kojem sam deset puta širom otvarao usta i odgovarao na razna pitanja, pa doktoru Pšornu, koji je sve svodio na šalu i viceve o ljubavi, ali me, ipak, uputio i u Sarajevo. I oni su utvrdili da mi nije ništa, da se samo mangupiram i da samo treba vidjeti da li to radim zbog škole ili nekih drugih obaveza. Čista sabotaža - bila je dijagnoza. Tada je taj izraz bio svakodnevno u upotrebi. Ali ja sam znao da nisu u pravu. Ne bih se ja mangupirao kad se radi o onakvom ručku. Što se ne mangupiram kad je repa na stolu? Ali, ti nalazi su bili i vrlo korisni, pomogli su mojim roditeljima da, pored svih briga, ne misle i o tome. A ja sam to sam riješio.

Jedne noći u maloj sobi u kući Avdage Bešlagića u Gornjim Šušnjarima, gdje smo privremeno stanovali, probudio sam se sav u znoju. Sanjao sam da jedem onaj krompir što je posljednji ostao u šerpi u Dragalju. Ali, nikako da ga progutam. Da se nisam probudio, udavio bih se, mislio sam. Sljedeće noći isti san. Pa još nekoliko noći zaredom. A onda jedne noći - progutam ga! I ne probudim se. Spavao sam toliko dugo da nisam otišao ni na doručak, ni na ručak, ni u školu. I sve su mi to bili neopravdani časovi. Bio sam uvjeren da ja u stvari rješavam neke istorijske probleme, kojima moji nastavnici nisu dorasli.

A već uskoro nakon toga bio je tako važan državni praznik da je poslije ručka serviran kolač. Gimnazijski profesor matematike i gimnastike Saljo Ljamović stavio je pred mene i svoj kolač. I svoj i njegov pojeo sam sa takvim apetitom da je čitava menza bila oduševljena, neki su i aplaudirali.

Ali, tu ćemo se vratiti kasnije. Još nismo završili onu borbu za slobodu u crnogorskim brdima.

 

IZVOR:Blog Pavle Stanišić