biografikon 18

Bajke

Brzo se pronio glas da je Boka oslobođena i krenuli smo preko Orjena i Krivošija kamenitim stazama i putevima bez snage za radost i sjećanje. I jedne večeri smo umorni stigli. U nekakvom prihvatilištu u Risnu dobili smo u pravim porculanskim tanjirima  grah. Kuvani grah sa makaronima. Sjetio sam se i onog graha koji mi je neodoljivo mirisao na samom početku tog rata. Stigao je, dakle, i do mene. Osjetio sam  to kao sasvim pouzdan znak da je Drugi svjetski rat završen. 

Stigli smo i do Perasta putem po kojem je bilo mnogo ubijenih konja. Govorilo se da su ih ubijali oni koji su u ratu bili poraženi i na konjima stizali do obale, a onda barkama, motorinima, trabakulama... bježali preko mora. A mi smo živjeli i u Perastu i u Risnu, jer u Risnu je bio narodni kazan sa čorbom za izgladnjeli narod, škola, pošta, u kojoj je naš otac ponovo počeo da radi, a i majka je dobila neki prosvjetarski posao. A jednoga dana smo se tu i javno preselili, pominjući često ono vrijeme kada smo se iseljavali tajno.
Rat je bio pobijeđen, ali i u povlačenju je halapljivo grabio žrtve, koje je još mogao da dohvati. Kada je neki risanski partizan došao odnekud da obiđe svoju porodicu i našao pustu kuću, jer su ih Nijemci sve pobili, dotrčao je na rivu, gdje su zarobljenici čekali kamione za dalji transport, i počeo po njima da puca sve dok ga drugi partizani nisu savladali i zatvorili u poštanski magazin u kući u kojoj smo i mi stanovali. Iz tog podrumskog tamnog prostora svunoć je urlao, dozivajući svoju djecu, ženu, majku... Pričali su da je onog jutra na jednu grupu Nijemaca bacio i bombu i od tada su mnogi počeli da padaju u parku, da se kriju iza žbunja i navodno pucaju, pozivajući nekoga da se preda, a neke druge na juriš i da kao bombe na nepostojeće neprijatelje bacaju borove šišarke. "Uhvatila ih živčana", govorilo se.
A mi smo u novoj školi učili kako su guske spasile Rim.
Krajem te 1944. godine krenuo je i putnički saobraćaj. Velikim putničkim brodom "Cetinje" trebalo je da se obnovi nekada stalna linija Kotor - Herceg Novi. More je bilo prilično očišćeno od konjskih i drugih leševa i nekih neobičnih morskih ratnih životinja, koje su dugo po površini plutale, a narod ih zvao "klobuci". Bilo je još nekih dasaka, slupanih barki... ali brod je krenuo. U svakom pristaništu primao je nove srećne putnike, koji su se nadali da će i na ovaj način da konačno uplove u mir, neki u budućnost, a neki u prošlost koju su pamtili. Bilo je na njemu i neizbježnih ratnih zarobljenika. Dvije stotine putnika. Ali, na sred zaliva - podvodna mina. Kad su se Nijemci povlačili, ostavili je za uspomenu. I brod i putnici otplovili su negdje drugo, ali  zauvijek. Nestala je i čitava porodica obućara iz Perasta, on i tri sina. Najmlađi je sa mnom išao u školu.
A ja sam od starog uglednog mještanina Risna Đoke Paprenice dobio na poklon prelijepo uređene i ilustrovane Andersenove bajke. Neko luksuzno, valjda predratno izdanje. 

IZVOR:Blog Pavle Stanišić