biografikon 17

Veče pored staze

Ne znam koliko je tog sumornog vremena prohujalo surim brdima Bokokotorskog zaliva od onog dana kad smo se uzverali uz Svetog Iliju iznad Perasta. Mislim da je već bila stigla jesen 1944. kad smo i mi stigli u polje kod Grahova. A to, tada mi se činilo, vrlo prostrano, polje puno nekog žamora, neočekivanih glasova, ali i nedalekih detonacija. Ponegdje se dimile vatre, ponegdje se osjećala užurbanost. Kolone partizana odnekud stalno pristižu. Ima i ranjenih među njima, sa zavojima na rukama ili oko glave. Neki pjevaju. Čuju se nove pjesme koje se u školi nisu pjevale, pjesme o majci koja luta tražeći poginulog sina, o planini Mosor, moru i slobodi. Negdje gruvaju topovi, Englezi sa Ledenica gađaju njemačka utvrđenja i brodove, govori se. Oni tu u blizini imaju logor, ali ni jednog ne možeš vidjeti. Tamo im partizani sprovode kolone zarobljenih njemačkih vojnika, blijedih i neobrijanih. "Zašto ih vodite Englezima?" upitao je otac partizanskog komandira. "Imaju li šta tvoja djeca da jedu?" upitao je ovaj. "Slabo, bogami." "A ja da hranim ovolike Švabe, je li? I čime? Englezi vole da imaju što više zarobljenika, a ni jednog zarobili nisu. Oni ih odmah popisuju, šišaju i odvode nekud preko Novog. Ali, ni partizani nisu baš sve predavali Englezima. Povremeno bi ponekog sprovela dvojica partizana sa mašinkama uskom stazom kroz šumu. Govorilo se da su ti osuđeni na strijeljanje. 

Već se spuštalo hladno veče. Moja sestra i ja sjedili smo baš pored te staze pod debelom bukvom na komadu šatorskog krila. Oca su bili poslali nekim poslom u Herceg Novi, koji je već bio oslobođen, a majka je bila otišla da nam odnekud donese hranu. Bilo nam je hladno, vrlo hladno. Bio sam u istom onom italijanskom džemperu, koji sam onda dobio za dobar uspjeh u prvom razredu, a ja sam računao da sam već odavno u trećem. 

U jednom tenutku primijetimo da pored nas sprovode njemačkog oficira tom uskom stazom koja vodi u već crnu šumu. Kad nas je ugledao, zastao je, nešto je objašnjavao partizanima koji su ga sprovodili, a onda skinuo šinjel i bacio ga nama. Sestra se odmah zavukla pod debeli, još topli šinjel, a ja nisam htio. Odnekud mi se javila misao da nas je baš on jurio uz ono brdo iznad Perasta. Da su nas stigli, ne bi nas bilo, mislio sam. Ali, u neko doba na užasnoj hladnoći potpuno se istrošio moj patriotizam, pa sam i ja zaronio u to sklonište. Jer, ipak, zašto je on to uradio? Kasnije sam pričao da smo u džepu tog šinjela našli neke slike, među kojima i sliku dvoje djece koja su sasvim ličila na nas. Moja sestra je tvrdila da to uopšte nije istina, da sam to ja izmislio. I ja joj vjerujem, jer uvijek je govorila istinu, isto kao i ja.

Tek znatno kasnije sam shvatio  da uporedo postoje dvije stvarnosti. Jedna, vanjska, koja nas okružuje i koja nam je zajednička i druga, unutrašnja, moja, lična, koju u sebi nosim. A i jedna i druga jednako su stvarne.   

 

IZVOR.Blog Pavle Stanišić