biografikon - dodatak 4

Priča jedne priče

Poezija me pratila od djetinjstva, ali ni prozni izraz nije mi bio stran. Istina, nisam bio posvećen nekoj epskoj naraciji, ali kratka priča mi je dugo bila istinska preokupacija, kratka, jasna ideja, izrečena u jednom dahu, ispunjena emotivnim asocijacijama, ali sa simbolikom većih aspiracija. Jer, to je bilo vrijeme kada se mislilo. Poslije onih strahota, ratova i mnogih nevolja u tom vremenu ukazao se jedan kutak za razmišljanje.

Bile su sedamdesete godine dvadesetog vijeka.

Već sam imao u sarajevskom Oslobođenju objavljenu jednu vrlo kratku priču , gotovo pjesmu, "Svirač na drumu" kad sam pročitao da beogradska Politika raspisuje konkurs za kratku priču. Tada je to bio list s velikim tiražom i ugledom, čitao se u svim krajevima jedne lijepe velike zemlje, mislim da se zvala Jugoslavija. Konkurs je anoniman, priče se šalju potpisane šifrom, a autorstvo se dokazuje kopijom. Zanimljivo, pomislio sam i poslao svoju priču "Slika i druge stvari", ne očekujući da će biti zapažena, ali neka je bar pročita neko iz tog. siguran sam bio, uglednog žirija. Kasnije sam saznao da su žiri činili: Branko Ćopić, Dušan Kostić, Jara Ribnikar, Vojislav Đukić, Dragoslav Adamović. Kako bi bio isključen eventualni uticaj na neke od ovih članova žirija, ovaj sastav je objavljen tek kad su objavljeni i rezultati konkursa.

Mislio sam da je "Slika i druge stvari" uvjerljiva i aktuelna priča, da na svojevrstan način aktuelizuje temu čovjekove otuđenosti u gradovima, u kojima se susjedi ne prepoznaju, u kojima komuniciraju samo preko ekrana - svojih prozora sa ili bez zavjesa, iza kojih se odvijaju istinske ljudske drame. Ali, da li ta tema može još nekoga zainteresovati onoliko koliko je mene zaokupila dok sam sricao tu priču?

A onda 27. maja 1973. godine - rezultati konkursa.

Pred dobobojskom kafanom "Ozren" tog sunčanog jutra poručim kafu i otvorim Politiku.

Na konkurs stiglo više od dvije hiljade priča! Više od četiri stotine našle se u užem izboru. Nekoliko nagrađenih, tridesetak otkupljenih, a među njima i "Slika i druge stvari". Bio sam iznenađen, naročito kada sam nakon sedam dana na istom mjestu čitao ko su autori. Bilo je to, zaista, impozantno društvo. Autori nagrađenih priča bili su Vase Mančev, književnik iz Skoplja, Gordan Mihić, književnik i scenarista iz Beograda, Kazimir Klarić, književnik iz Zagreba... a među autorima otkupljenih ponovo Gordan Mihić, pa Gojko Banović, Čedo Prica, Dragiša Madžgalj, Ljubiša Manojlović, Radovan Jablan... - društvo prvog književnog reda. Kako se moja "sličica" tu uvukla, nije mi bilo jasno.

Jeste, bilo je to ugledno i zanimljivo društvo, ali meni nije ni na pamet padala neka književna reputacija, bavio sam se drugim poslovima, premda mi je bilo drago kad su me neki prijatelji iz raznih krajeva te zemlje, koje sam bio gotovo zaboravio, pozvali telefonom da me pitaju jesam li to ja. Ali, više od svega mi je značila mogućnost da na ovaj način svoje i umjetničke i opšte društvene preokupacije ponudim i drugima, tom velikom čitalačkom auditorijumu. 

I onu priču "Svirač na drumu" objavio sam u Oslobođenju preko anonimnog konkursa, ali neuporedivo manjeg i uz izvjesne probleme. Sve priče s tog konkursa bile su već objavljene, ali ne i moj "Svirač". Objavljen je tek pošto sam pisao glavnom uredniku, tražeći da objavi ili priču ili razloge neobjavljivanja. E. sada više nema tih problema. Tako sam mislio, ali... Mnoge priče sa Politikinog konkursa su bile objavljene, a moje "Slike" nema. I onda - pismo Uredništva Politike, koje potpisuje tada vrlo poznati i cijenjeni urednik Dragoslav Adamović. Moja priča je izgubljena! Primjerak koji je bio kod njega nestao, a ilustrator je dobio dva primjerka i oba su nestala. Jer, dva primjerka smo slali na konkurs, a trećim smo dokazivali autorstvo. Ali, sad nema ni jednog. Na pismu je označaen datum 28. oktobar. Mislio sam da to nikako nije bitno, imam ja tih primjeraka, a mogu svoju priču da prekucam i bezbroj puta. Tako sam i napisao Uredništvu i poslao im još dva primjerka, za svaki slučaj. Ipak, pričekao sam još koji mjesec, redovno čitajući priče Politike, da bih    jednoga dana u decembru pročitao tu i priču "Slika i druge stvari".

Od tada ne prestajem da učestvujem na javnim konkursima za kratku priču. Tako su se ti moji kratki zapisi našli po listovima i časopisima u mnogim krajevima te zemlje, neki su i nagrađivani. Ali ove neprilike oko objavljivanja pratile su me i dalje. Čak šest puta sam morao pisati uredniku Oslobođenja da bi moje otkupljene priče bile objavljene. Istina, nagrađene su odmah objavljivane. Premda, i tu ima jedan izuzetak, ali da ne cjepidlačimo.

Pošto na ovom snimku gore nije stala čitava priča "Slika i druge stvari", donijećemo je u cijelosti u narednom postu.   

IZVOR:Blog Pavle Stanišić