Slika i druge stvari

Dugo su iza onoga stakla tamo bile teške tamne zavjese, a onda ih je nestalo kada je stara susjetka tiho i nevažno zašumila ulicom u pravcu groblja, a nekoliko dana kasnije i njene stvari na konjskim kolima skrenule u pravcu trga. Pošto su se tako ona i stvari konačno razišli na dvije strane, staklo na tom prozoru uzdrhtalo je od neslućenog svjetla, koje je provalilo unutra i iznenadnom hladnoćom počelo da razjeda neku neidentifikovanu prošlost, dugo skrivanu zavjesama. Kada sam sa ovog svog prozora ispratio tu, ne znam zašto tužnu, povorku natovarenih stvari i zavjesa, susjedno staklo bez stida poče pred očima da mi tamni, a predveče ga obli bolesno zapadno crvenilo. Drugog dana iza tog stakla pojavi se krevet i stolić pored njega. 

Vidite li onu drvenu ivicu? I stolić pored nje? 

Tako smo daleko a blizu. Stari smo znanci, a još se nismo u oči pogledali u tramvaju, na stepenicama, na ulici... A možda... možda sam se s njim gurao sinoć u redu pred bioskopom. Stvari nas tužno otkrivaju potpuno nijeme, same iza stakala. Svako iza svog stakla. I ko je zapravo to ispred mog pogleda kroz prozor? Mislim da i ne želim da to saznam. Sada me već strah pomisli da bi se nekakvo lice moglo pojaviti na tom prozoru i pogledati me.
Ona stolna lampa na stoliću pojavila se odmah, prvih dana poslije skidanja zavjesa. Kad sam je prvi put vidio iza stakla, sjetio sam se da sam dan ranije sreo u ulici upravo tu lampu oble glave i izduženog vrata, ali moju pažnju tada ničim nije zainteresovala osoba koja je lampu najvjerovatnije pronijela pored mene.
To su bili dani u kojima su me sve sitnice mogle zacrveniti. A možda to i nisu bile sitnice. Stidio sam se svojih zavjesa. Naivno? A, ko zna. Zbog toga ih tog jutra nisam razmaknuo, ni skinuo, prosto sam ih strgao sa prozora. Ali, čudno, taj se čovjek ni poslije ovoga nikada nije pojavio na prozoru. Ničim nije pokazao interesovanje za moje okolnosti. Uvredljivo. Ili, možda, pristojno, hrabro, drsko? Ne znam. A ja, ja sam novine raspoznavao na njegovom stoliću i onda obilazio prodavnice i tražio takve i uz to jučereašnje, jer su i te njegove bile jučerašnje tada kada sam ja bio u stanju da ih raspoznam. Osjećao sam potrebu da znam šta čita. A uvijek je čitao druge. Na isto takvo mijenjanje vrsta cigareta nisam se mogao privići, ali pogađao sam kakva će kutija ujutru osvanuti na njegovom stolu.
Zabavljao sam se. Možda sam mu i zavidio. U trenucima se zbog toga i prezirem. Zateknem se u podloj krađi. Ali, zavjesa nema! I nesvjesno, dok mi osvane jutro, prvo pregledam ostatke njegove noći na stoliću uz drvenu ivicu kreveta.
Preko one, meni vrlo duge, noći njemu je na stolu procvjetalo crveno cvijeće. Pa bijelo, pa raznobojno, pa opet crveno. Sad više nisam imao snage da ga podražavam, novaca bi se i našlo. I livade su mi bile daleke. Sreća mu je očito i bukvalno cvjetala, a ja sam pogađao njene boje, zabavljao se, kajao, zaticao se u krađi. Ali svo mi je to cvjetanje postajalo otužno. Možda zbog bivše susjetke i njenih teško poraženih zavjesa. Tako, odeš sa malom povorkom, a u sobi ti procvjeta cvijeće!
A onaj bezbojni pravougaonik na zidu iznad stola, vidite li? Ostatak tog slučaja sa slikom.
Možda je, ipak, surovo otkrivati sada te tragove sreće, te mrlje po zidu. Ali, kad biste vidjeli u izlogu komisiona to malo počađavilo platno, možda biste razumjeli. Čini mi se da su me tragovi do nekih dana koje i ne pamtim dovodili skoro svakodnevno pred izlog komisiona. Pred sliku. Žutilo ono tamnozeleno... To ipak mora da je sjećanje kojeg nisam svjestan. To uopšte nije stvar autora te male, možda čak i bezvrijedne slike, to je moja lična stvar, da, i one dvojice... Interesantno, primijetio sam da još dva čovjeka dolaze pred izlog da je gledaju. Ta nam je slika tako postala izvjesno zajedničko vlasništvo, pa sam se s njima i vrlo srdačno pozdravljao na ulici.
Jednoga od onih dana kada se na njegovom stolu redovno mijenjalo cvijeće, našao sam se iznenada ptpuno opustošen pred izlogom komisiona. Na mjesto gdje se tako dugo nalazila slika, bila je postavljena jedna stara šivaća mašina. Moji prijatelji po slici od toga dana nisu mi više otpozdravljali u prolazu. Očito, sumnjali su na mene. Drugoga jutra na tom dijelu zida iznad njegovog stola prepoznao sam našu sliku. Bilo mi je u trenutku drago što mu se baš ona dopala, a čas kasnije osjetio sam se pokraden i zavidan na toliku sreću: cvijeće, sliku i cigarete.
Drugi dio priče onog prozora odvijao se mnogo brže. Sada je već veče i ono što vam liči na tamne sjene po stoliću, to su u stvari ostaci tih šarenih dana.
Prvo sam primijetio da se cvijeće dugo ne mijenja i da posljednje već vene. Na stolu su se pojavljivale poštanske koverte, dakle, pisma! Za kratko vrijeme nakupila se čitava gomila (vdidite li onu kocku, koja podsjeća na komad ugljenisanog vremena?), a onda je odjednom prestala da rdaste i pod jednom suvom travkom, počelo je da vene i posljednje pismo.
Svjetlo se iza prozora sada ne gasi do kasno noću.
Nedavno sam prepoznao na stolu flašu žestokog pića. Polovina je već nedostajala, a drugog jutra flaša je osvanula prazna. Ovo se redovno ponavlja i primijetio sam da ne mijenja piće, a od izvjesnog vremena na stolu se smjenjuju kutije uvijek istih jeftinih cigareta.
Neki dan sam slučajno primijetio da na zidu iznad njegovog stola slike više nema. Istog časa sam sletio niz ulicu i, premda je padala vrlo siva kiša, bez kišobrana otrčao sam do komisiona. Pred radnjom su se već nalazila dva moja ranija prijatelja po slici. Slika je bila na starom mjestu. Osmijehnuli su mi se ispod rastvorenih kišobrana čini mi se sažaljivo i kobno sigurno.
Vratio sam se umoran i mokar. Vidite li kako svjetlost na tom prozoru tamni? Kao da me strah čime me sutrašnje jutro iza tog stakla može da iznenadi.
I ko je zapravo to ispred mog pogleda kroz prozor? Mislim da to i ne želim da saznam. Sada me već strah pomisli da bi se nekakvo lice moglo pojaviti na tom prozoru i pogledati me.
Ne znam zašto, osjećam potrebu da na svoj prozor ponovo postavim zavjese. Ne znam zašto, ali to ću, evo, odmah da uradim.

IZVOR:Blog Pavle Stanišić