I KRAJ PRIČE-PAVLE STANIŠIĆ

To davno drvo granate su zatekle u ljetnoj igri i, premda su se bjesomučno zarivale u vazduh i zemlju, ono se ni pomaklo nije. Ostalo je indiferentno kao na mrazeve i oluje. I ni okretalo se nije za svojim djetinjim lišćem, koje su granate raznosile po sunčanoj svjetlosti. Jovan je osjetio svaki put kad je drvo bilo ranjeno i kad je više puta bilo upravo smrtno pogođeno. Ali ono je jednako stajalo, mirno pomičući i dalje tihu sjenu, iz koje se dizala prašina i dim. Izgleda da je to u dolini izazivalo još veći bijes i kao da su pucnji postajali glasniji i češći, a udarci tačniji i dublji. Ono je, ipak, stajalo. U smiraj dana, dok je još u njegovoj krošnji žuborilo zapadno sunce, topovi su se pružili u dugu kolonu i izvukli se iz doline. Kada su nestali iz vida, Jovan je zaneseno pogledao hrabro drvo djetinjstva i ono mu se u trenutku široko osmijehnulo svjetlošću koja mu se u granama gasila. Istog časa pod blagim povjetarcem, koji ga je drago dotakao po krošnji, srušilo se na ranjavu zaravan. U stvari, ono je već bilo odvojeno od rodnog brijega i bio je potreban još samo jedan pucanj, možda samo dah jedne od ražešćenih metalnih sivih zvijeri iz doline, ali Jovanu se više dopadala misao: "Nije htjelo pred njima da padne". I o tome on i danas, eto, svira na trgu u tople večeri.

I dobro je što se ljudi još skupljaju oko njega, što djeca bučno dovikuju za ludim Jovanom Pustim, jer, bojim se, kad jedne noći ostane sam i kad ga više ne budu ni vrijeđali ni primjećivali, pašće pravo licem i osmijehom na sred neke puste ulice.

 

IZVOR:Blog Pavle Stanišić