NASTAVAK PRIČE-PAVLE STANIŠIĆ

Da bi uvjerio okolinu u to da zaista tako i misli, da mu ništa nije značajno, čak ni mišljenje te okoline o njemu, a i sam sve više vjerujući u to, počeo je u tople večeri na trgu da svira na tankom žičanom instrumentu. Svira zaneseno, ne obraćajući pažnju na prisustvo ljudi koji ga poznaju i bez instrumenta. Njima je to u početku izgledalo sablažnjivo i bestidno, jer su znali da to govori pravi Jovan ono što zaista i misli i jer su primjećivali da nije osmijehnut dok svira, a kasnije su se na to privikli i sada se oni osmjehuju. To je posljednje i najveće bjekstvo Jovanovo.

Pošto ništa ne razumiju od svega onoga što im na ovaj način saopštava, jedne su ga noći znatiželjno upitali: "O čemu Jovan svira?" Pretpostavljajući nekog drugog Jovana, bolnijeg i osjetljivijeg od ovog iza kojeg se skriva, uputili su mu pitanje u trećem licu. Jovan to nije shvatio, ali je od takvog načina, na koji mu je pitanje bilo upućeno, osjetio mučninu i na pretpostavljeni napad isturio široki i bezazleni odbrambeni osmijeh. Nije im odgovorio, jer se više ničega nije baš toliko plašio da bi morao upotrijebiti i riječ, već tada je bio pobjegao isuviše daleko, nije bilo izgleda ni na najintimniji povratak.

A svira o drvetu. Od njega sam, dok je još bio sasvim malo osmijehnut, čuo tu priču.

Drvo je živjelo na sredini brijega i bilo je vrlo pitomo i tiho. Po zaravni na vrhu brijega nebo je po čitav dan vrtilo njegovu sjenu, punu ptica i lakog listanja. Duge zime probdjelo bi samo i crno, dostojanstveno indiferentno na mrazeve i oluje, a već s proljeća bi se razigralo, naivno, djetinje, dotičući brijeg širokom krošnjastom sjenom čas po jednoj, čas po drugoj strani. Bilo je to najljepše drvo Jovanovog djetinjstva. Kada su topovske cijevi stigle u dolinu, izabrale su za metu tog zelenog samotnika. Jovan je sa drugog brijega posmatrao neravnopravnu borbu, iz koje je, po njegovom mišljenju, drvo izašlo kao sjajan pobjednik.

(Nastavak i kraj u narednom broju)

 

IZVOR:Blog Pavle Stanišić