Poezija, 11

Svici

S glavom punom opalog lišća
sa daljinama koje se hvataju po mislima
stara ruševina koju snovi napuštaju
pjevaš svicima ljetnjim koji te bolnog obilaze

cijediš tu boju zvuk misao u suzu
u pjesmu nebu
izmrvljenom na dlanu
u slova u glasove u zvijezde ukrase jedne duše

Blato je uokolo
umiješeno riječima i sjećanjem na život
a on lebdi oko zidina koje te pamte kao pogled
kao pokret glas svjetlosti

Ili u sve praznine pusti tu noć
što nadire na tvoje besane prozore
oko tvrđava srednjevjekovnih

sjećaš li se sebe moje slike izgubljene
između dva rata
moje ljubavi koja se ukazuje nasred mora brodolomcima
pa je halapljivo ispijaju po krčmama bučnim
zagubljenim u vremenu i talasima

Zapjevajte svici onim sjajem
da kao riječi poteku mi dani
koje naivne uzgajam
oko ove noći velike
vjeran sudbini

svojom biste iskrom da osvijetlite tren ni treptaj
a svijet ste

(Diwan, april 2010)

 

IZVOR:Blog Pavle Stanišić