SUSRET-PAVLE STANIŠIĆ

Nedavno je neko na facebook-u pokrenuo grupu ORA SARAJEVO, pa se, evo, i ja pridružujem sa sjećanjem na jednu mnogo raniju omladinsku akciju. Istovremeno, jedan prijatelj iz Kanade (Đ. V.) mi je pisao da mu se, dok je čitao moju knjigu Mladić iz "Kaprija", posebno dopala ova priča koju iz tih razloga i ovdje objavljujem.










SUSRET


Pored voza je promicalo ravnodušno drveće, čitave šume, bregovi, naselja, polja... i dan. Kao da je život promicao.
Moja saputnica, koja je sjedila do mene još od polazne stanice, čitavo vrijeme gledala je kroz prozor. Imao sam neprijatan osjećaj da joj zaklanjam pogled i da joj smetam jer sam do prozora ja sjedio, a čini se da je, kao i ja, željela da putuje okrenuta u pravcu u kojem se i voz kretao. A kada me baš u onom trenutku zamolila da joj ustupim to mjesto, rekao sam joj da me pusti da putujem, jer ja putujem zato što mi se putuje, a ne zato što moram. U tom trenutku izgledalo mi je da govorim istinu, premda nije bilo baš tako.
Putovao sam vozom kakvi su bili i svi drugi vozovi kojima sam do tada prolazio pored livada i šljivika. Nisam išao za sobom, ni za vremenom koje je odavna bilo tamo gdje vozovi ne stižu, pošao sam bio svojim poslom bez nada u sjećanja. Ali taj brzi voz osamsto jedan neočekivano me doveze u ljeto za koje sam vjerovao da je zauvijek prošlo.
Kišne kapi posuše okna vagona i čitav kraj sa rijetkim tamnim krovovima i svelom travom uz pružni nasip, a iza mokrih stakala, pod metalnim zvekom poče nešto vrlo blisko da mi prolazi. U usnuloj dolini prepoznah suton i nadvožnjak, i davna brda minuše, pa se prepustih prijatnom nemiru iščekujući da prođu
i barake, u kojima su bile naše brigade kada se gradila pruga. Strahovao sam da su nestale, da su ih kasniji dani raznijeli, da su puste klonule. I tek što bojazno posumnjah da je to mjesto već prošlo pored voza, doputovasmo u davnu noć.
Voz je stajao na signalu u neobičnoj tišini omladinskog naselja pred potamnjelim barakama. Pošto spustih prozorsko staklo, srdačno mi se javi znani topli vjetar, koji u tim krajevima obitava i vidjeh još mnoga lica na prozorima brzog voza, zagledana u isti prizor.
Moji umorni drugovi već su pospali, sjetih se, a iz teškog neba sruči se oblak kiše. Poznati glas iznenadno objavi: “KOMPOZICIJAAA!” i oko njega se okupiše još mnogi glasovi i koraci. Jasno doškripaše prazni stari crveni vagoni, razbudi se naselje. Potrčasmo iz snova, iz baraka da brda tovarimo u vagone, jer samo pedeset noćnih minuta smije tu da se zadrži “kompozicijaaa”. Pa nas četvorica na jedan vagon i sa nama ona, mlada i mokra.
Lopatama, šakama, dušom grabi ljepljivu rodnu grudu, ramenima i grudnim košem, i čelom... utovaraj, utovaraj, utovaraj! U zoru će samo jedno pitanje moći da te dozove: ko će podići zastavu? Čija će se žarka želja zalepršati pjesmom iz naših oteklih poluglasnih žica? Mene će razbuditi i nada da ću joj u tom trenutku, kao i uvijek, taknuti rukom ruku, a ona će to doživjeti kao državnu himnu.
Glasnim disanjima i zemljom prvi smo ispunili svoj crveni vagon, nas četvorica i ona, mlada i mokra. Na uspravljene lopate spuštamo vrela čela, a noć nas dotiće mirom i kapima kiše, toplim i prisnim.
“POKUPI ALAT”, ruke, noge, kose, oči... sve pokupi i skloni u baraku!
Tama se smiruje i svi se po njoj razilaze, a ona čeka mene pod niskom strehom prve barake. Mokra bluza vlaži joj nevelike tople grudi. Sušim ih vatrom dlanova, pa skrivam pogled i smišljam riječi, obične, svagdanje, ne bih li neobuzdanost svoju prikrio, a ona mi šapuće da joj je teško. Bespomoćno, nužno priznanje ljubavi. I ja se sramim pohlepnih dlanova i kažem joj da sutra manje zemlje zahvata, a ja ću brže. Noć nas opominje tamom i vlagom, dozivaju nas dežurni.
Kako ime da ti ne znam, ljubavi?
Iza nas prepuna cvili kompozicija, ni pedeset minuta ovaj put nije prošlo. Nisam smogao suzu za ispraćaj, ali u jesenjem pogledu moje saputnice, koja je ipak prešla na mjesto do prozora i sada sjedila baš prema mom licu, zatekoh neobičan osmijeh. A kada krenu i naš voz, na Nadinom licu osmijeh poče da tamni i ja joj poznah suzu i ime, ali, ništa ne rekoh.

IZVOR:Blog Pavle Stanišić