VJEKOVO 1 - PAVLE STANIŠIĆ

Dragi prijatelji, pokušaćemo ovdje da vam s vremena na vrijeme prenosimo dijelove malo opširnije priče VJEKOVO - BJEKOBO, grad u Dardaniji, objavljene dosta davno i u izuzetno malom tiražu. Ako vam priča bude dosadna, samo kažite. Inače, povremeno ćemo je prekidati da bismo prokomentarisali nešto što bude izuzetno aktueno u oblasti ove riječi, koju nazivaju lijepom.

***

VJEKOVO - BJEKOBO

GRAD U DARDANIJI

Premda se sukobljeni narodi u ovoj priči jasno razaznaju, imena zaraćenih plemena su sasvim proizvoljna, kao i naziv zemlje (Dardanija), koji nije utemeljen u istorijskim naukama nego je kao uslovan nekritički preuzet od A. K. Miošića (17. v.). Moguće sličnosti ovih naziva, kao i imena ličnosti, sa nekim konkretnim, mogu biti samo slučajne.

***
Bosna bi od Orosia zazvana Dardania, od druzih Mezia gornja biše imenovana, a bi rečena Bosna od rike koja se zove Bosna, koja izlazi ispod Digmana planine u polju nižje Sarajeva. Narod slovinski koi u njoj pribiva prija staše u kraljevstvu od Tracie, i ovi puk stojeći u Tracii činjaše žestoke rate protiva svim svojim neprijateljem, a navlastito protiva Rimljanom u vrime Oktaviana cara rimskoga. Ma budući od Bulgarah iztirani iz Tracie, dođoše u Bosnu, iz koje istiravši narod, koi u njoj biše, u njoj počeše pribivati...
Andrija Kačić Miošić (1690-1760), Razgovori ugodni naroda slovinskoga


I

1.

Premda je vjerovao da su podnošljivi samo daleki vozovi, koji se pred prvi ljetni san jave udaljenim jekom u maloj sobi u Vjekovu, punoj trava i cvrčaka, i da se mogu i gledati, ali samo sa vjekovskih bregova, osjetio je da im se potpuno povjerio, da ih je pogrešno shvatio kao nade koje je u njima započinjao i da ne zna na kojoj je strani najbliži izlaz, a hodnici su bili pretrpani.
Davno, jedne neobične večeri gledao je sa pustog brda Ciganišta tanki niz osvijetljenih stakala zavijuganih dolinom put dalekih velikih naselja. Nasmijavao se naivnostima mnogih radosnika i žalosnika, koje ih natjeraše u tu zmijoliku tjeskobu. A sa druge strane žmirkalo je neveliko, ali prostrano, mirno i sigurno Vjekovo. Trebalo je samo strčati mjesečnom stazom i u nevelikoj sobi sa druge strane rijeke premoreno osluškivati vozove u daljini. Čitavo nebo bdjelo je nad njegovom sviješču, vjetrom su tekli mirisi znanih toplih vremena, bio je siguran da sve što vidi pripada njemu. U vozovima je sve tuđe, strano je i ono što se vidi iz njih i kratkotrajno je.
Zato se čovjek u vozu odaje snu i nadanjima.
Jasno je vidio krivudavi voz u dolini i znao je da je sada on unutra. Vraća se iz Grada u Vjekovo, najtiše mjesto u Dardaniji.
Možda su se u svemu tome krile nade radi kojih se vraćao: U POGLEDU SA BRIJEGA NA VOZOVE KOJI JURE ULUDO I UZALUDNO, A TI STOJIŠ SIGURAN NA VRHU BRIJEGA, U TIŠINI KOJA JOŠ POSTOJI I TO BAŠ U VJEKOVU. Možda je upravo zbog toga krenuo kroz tu noć koja se pružila između njega i nečega što nije znao tačno da odredi, a što mu je bilo tako potrebno.
Posljednji utisci iz Grada pratili su ga na tom putovanju stvarnije od nada koje je još od sebe prikrivao i čitav njegov boravak od nekoliko godina na tim nesagledivim ulicama tuđih uspomena bio se sveo u njegovoj nesmirenoj svijesti na to jedno predavanje kojem je prethodne noći prisustvovao.
O čemu je, zapravo, profesor govorio?
Neki njegovi sasvim nejasni razlozi, zbog kojih je, činilo mu se, i te noći bio u vozu, odveli su ga bili u svijetlu prepunu dvoranu, gdje je trebalo da se govori o slobodi, ili nečemu sličnom, ali u predavanju nije čuo nikakave razloge ni za ni protiv svojih nelagoda. Profesor je govorio nerazumljivim jezikom, a prevodilac
se trudio, ali njega je još manje razumio. Svo vrijeme imao je utisak da profesor ističe prednosti indukcije nad dedukcijom, dok je prevodilac najviše pohvala izgovorio na račun ove druge metode. U svakom slučaju, osjećao se apatično i zbunjeno i čitav njegov boravak u Gradu izgledao mu je glup, činilo mu se da je iz Vjekova onda davno doputovao samo radi tog predavanja, kao što je i profesor radi toga doputovao iz bijelog svijeta.
U kupeu je postajalo sve toplije i zagušljivije, želio je da izađe u hodnik, ali u tom slučaju onaj putnik što je klonuo do njega, opružio bi se i preko njegovog sjedišta i tako mu umanjio izglede da ponovo sjedne. A i hodnik je bio pretrpan stvarima, glavama, koljenima, a kroz prozor se vidjelo da prolaze kroz potpuni mrak, pa je zaključio da je ipak najbolje ništa ne preduzimati.
Nadu radi koje se vraćao sve je nejasnije osjećao, bilo je zagušljivo, besmisleno i toplo. Cipele nije bio skinuo, jer mu je to ličilo na predaju, na pomirenje sa činjenicom da se odatle zadugo neće izvući, ali je kasnije i to morao da uradi. Misli su mu opsijedale rečenice iz pre-davanja, ali mu je bila nezamisliva svaka teorija slobode i dezalijenacije koja nije pretpostavljala prethodno zaustavljanje noćnog voza. Sloboda je izvan ove noći, mislio je, i samo kad bi još imao malo snage da sanja dane koji ga čekaju, mogao bi, možda, i biti slobodan.
S više je snage odlazio iz Vjekova. Imao je više snage i manje godina i, činilo mu se, više vremena. A sada nije preostajalo mnogo i zato mu se i žurilo kroz tu noć više nego onda kada je odlazio. "Sloboda je spoznata nužnost"! sjećao se, ali je u kupeu, ipak, bilo pretoplo i teško je disao. Pala mu je na pamet dosjetka o načinu na koji se izbija klin i zapalio je cigaretu. U svjetlosti šibice pojavile su se nabrekle gomile platna, u koje su bili umotani njegovi saputnici. Još su se neke glave izvukle iz bezobličnog bunila i tame i zakresale su šibice i upaljači. Neko je rekao: "Otvorite prozor!"
Proljećna noć javila se poznato i prisno. Udahnuo je tu slobodu punim dahom i osjetio da mu se u tijelu oslobađa osmijeh, ali je u tami čuo uzdah. Nije bio siguran da se baš njemu oteo, možda je to sa svojom slobodom raspravljao neki od saputnika. Onda je primijetio da nad njima tinja ona blijedoljubičasta svjetlost, kakve u prirodi nema, koliko mu je bilo poznato, i koja mora da je nastala iz neke vrlo neobične dosade čovjekove. "Ugasite svjetlo", rekao je, a neko je odgovorio da se ne može ugasiti i on se sjetio da je to uvijek tako. Počelo je bilo svitati i u kupeu su se razaznavali dijelovi tijela popadalih putnika. Bio je uvjeren, s obzirom na podnesene žrtve, da razlozi tog noćnog putovanja moraju biti vrlo značajni, pa mu se opet dopala riječ SLOBODA i odmah je odlučio da se u Vjekovo vraća radi TOGA i ničega drugo.

(Kad sve ovo pročitate, slijedi nastavak)

 

IZVOR:Blog Pavle Stanišić