0
VJEKOVO 2 - PAVLE STANIŠIĆ
Posted by mrkaen002
on
00:10
in
pavle stanišić
(2. nastavak)
Prvih godina poslije onog rata ta riječ je često pominjana u novinama, u pjesmama, u redovima pred prodavnicama hljeba, a vjerovao je da se čula i u željezničkim vagonima, kad god je i gdje god je bilo tijesno i mučno. Tada je slobodu zamišljao kao djevojku koja mora da liči na njihovu susjetku Slobodanku koju je onda gledao sa prozora kako se vraća s vjenčanja sa Obradom, za koga se tih prvih dana poslije rata još nije znalo da li će se odnekud vratiti, kao što se za nju pouzdano znalo da neće. Tako je bio uvjeren da će sloboda biti u bijelom, srećna i pomalo zabrinuta, i da će doći odozgo, sa brda, ispod one velike smokve iznad puta, gdje su neki ljudi jedne godine zbog nečega strijeljani. I kada sloboda bude silazila s brda, mislio je, biće mnogo svjetla i vedrine. Vjerovao je u to, jer su ti prvi poslijeratni dani bili hladni i kišoviti i činilo mu se, valjda zbog daljine iz koje ih je tada posmatrao, da su bili tamnosivi i da su mirisali na rđu i dim. I one ratne noći, u kojima su svjetla kamiona sablasno lutala zidovima njihove spavaće sobe, noći u kojima su i oni, djeca, sa strahom čekali jutra, i oni kišni, a zatim snježni dani, u kojima su bježali uz kamena brda, i noći nagorjele uz neznana pusta ognjišta - sve je to bilo hladno i vlažno i mirisalo je na rđu i dim. Grozničavo hladan bio je i onaj dan kad su ćuli da je njihovo mjesto uz more oslobođeno i kad su se krenuli iz tamo nekog Dragalja, gdje su po smrzlom krompirištu tražili davno izvađeni krompir i trćali pred kolone ratnika, smorene i prozeble.
More je bilo tamnozeleno kada su stigli i puno krakatih oblih životinja, koje je ljudsko i konjsko meso oplodilo u njemu za vrijeme rata. Po prašnjavom putu između dva oslobođena ukleta mjestašca ležali su poubijani konji, koje su tu izbacili talasi, dojezdili iz nekih sasvim drugih mora. Oblaci su tekli preko Svetog Ilije, teškog kamenog brda, i mirisali su na ržu i dim.
U kuhinji se više nisu zadržavali kao nekada, jer tu ničega nije bilo što bi se moglo jesti, a uspomene su bile jednako nestrpljive i mučne kao i glad, i on je satima stajao uz prozor, uz sivog Svetog Iliju i čekao da vidi slobodu kad krene odozgo srećna i pomalo zabrinuta.
Dok je stigao glas da je u susjednom mjestu otvorena prva demokratska institucija Narodni kazan, njihova nevelika tužna i pomalo zbunjena porodica odmah je nabavila dvije vojničke porcije, istina, bez poklopaca, u kojima se mogla prenositi hrana za održavanje nada preostalih od ratnih pustošenja. Mislio je da se približava trenutak kad će se pojaviti sloboda jer tako je bilo svečano u redu pred kazanom iz kojeg su dijelili čorbu od razne zeleni i boba. Nasuli su mu pune porcije tople tečnosti, pa mu se u povratku prelivala niz njihove sive aluminijske strane. Zbog toga je, valjda, više pazio na talasanje u porcijama i nije na vrijeme primijetio noge velikog crnog ispruženog konja.
Mnogo se puta spotakao u životu, ali te noći u mračnom kupeu pamtio je samo to spoticanje.
Kada je prljave ruke i porcije unio u kuću, svi su već bili za stolom, na bijelom stolnjaku bili su postavljeni porculanski tanjiri, godinama neupotrebljavani, svi su iščekivali njega, dječaka - spasioca, spremni za svečani obred prvog poslijeratnog ručka i od njihovih tamnih pogleda nad tako neočekivano silnom bjelinom smračilo mu se u duši. Njihove poglede, zaustavljene na prljavim praznim porcijama, u trenu je shvatio kao noževe u grudima i nešto nepredmetno, a teško rodilo se u njemu. "Nije važno, biće hrane, važno je da je došla sloboda", rekla je majka. Iz očiju su mu potekle sve one noći pune straha i hladna jutra, jer je iz njenih riječi razumio da je sloboda sišla s brda baš onda kad se on spoticao i grabio izvrnute porcije i bio je tužan kako samo može da bude tužno dijete koje je zbog čorbe propustilo susret sa slobodom.
Nije mogao da odredi u čemu se ta sloboda sada sadrži u tom noćnom vozu, pa mu je padalo na pamet da je, eto, slobodan što se vraća u Vjekovo i što radi toga može da se pomuči, što će stići u ranu zoru i, dok svi još spavaju, biti sa sobom, sa jutrima i sutonima koji su nekada zajedno sa njim prolazili tim ulicama, a, pošto je još bio u pomalo nejasnim godinama, sa žutim koferom u ruci stajaće koji trenutak pred samom budućnošću svojom i sveg čovječanstva i pred suncem koje izlazi iza Ciganišta.
Bio je ohrabren svjetlošću kojom se u kupeu razdanjivalo i zbog koje je sve više blijedio ljubičasti plam iznad njih, a i razlozima kojima je uspio da objasni svoj povratak, ali je u istom trenutku voz uz zastrašujuću škripu stao "na signalu" i čitav umorni karavan je jeknuo. Tada su saznali da je svanulo i da voz dosta kasni, a on je shvatio da se stvarno otisnuo i da mu je Grad daleko za leđima.
Prvih godina poslije onog rata ta riječ je često pominjana u novinama, u pjesmama, u redovima pred prodavnicama hljeba, a vjerovao je da se čula i u željezničkim vagonima, kad god je i gdje god je bilo tijesno i mučno. Tada je slobodu zamišljao kao djevojku koja mora da liči na njihovu susjetku Slobodanku koju je onda gledao sa prozora kako se vraća s vjenčanja sa Obradom, za koga se tih prvih dana poslije rata još nije znalo da li će se odnekud vratiti, kao što se za nju pouzdano znalo da neće. Tako je bio uvjeren da će sloboda biti u bijelom, srećna i pomalo zabrinuta, i da će doći odozgo, sa brda, ispod one velike smokve iznad puta, gdje su neki ljudi jedne godine zbog nečega strijeljani. I kada sloboda bude silazila s brda, mislio je, biće mnogo svjetla i vedrine. Vjerovao je u to, jer su ti prvi poslijeratni dani bili hladni i kišoviti i činilo mu se, valjda zbog daljine iz koje ih je tada posmatrao, da su bili tamnosivi i da su mirisali na rđu i dim. I one ratne noći, u kojima su svjetla kamiona sablasno lutala zidovima njihove spavaće sobe, noći u kojima su i oni, djeca, sa strahom čekali jutra, i oni kišni, a zatim snježni dani, u kojima su bježali uz kamena brda, i noći nagorjele uz neznana pusta ognjišta - sve je to bilo hladno i vlažno i mirisalo je na rđu i dim. Grozničavo hladan bio je i onaj dan kad su ćuli da je njihovo mjesto uz more oslobođeno i kad su se krenuli iz tamo nekog Dragalja, gdje su po smrzlom krompirištu tražili davno izvađeni krompir i trćali pred kolone ratnika, smorene i prozeble.
More je bilo tamnozeleno kada su stigli i puno krakatih oblih životinja, koje je ljudsko i konjsko meso oplodilo u njemu za vrijeme rata. Po prašnjavom putu između dva oslobođena ukleta mjestašca ležali su poubijani konji, koje su tu izbacili talasi, dojezdili iz nekih sasvim drugih mora. Oblaci su tekli preko Svetog Ilije, teškog kamenog brda, i mirisali su na ržu i dim.
U kuhinji se više nisu zadržavali kao nekada, jer tu ničega nije bilo što bi se moglo jesti, a uspomene su bile jednako nestrpljive i mučne kao i glad, i on je satima stajao uz prozor, uz sivog Svetog Iliju i čekao da vidi slobodu kad krene odozgo srećna i pomalo zabrinuta.
Dok je stigao glas da je u susjednom mjestu otvorena prva demokratska institucija Narodni kazan, njihova nevelika tužna i pomalo zbunjena porodica odmah je nabavila dvije vojničke porcije, istina, bez poklopaca, u kojima se mogla prenositi hrana za održavanje nada preostalih od ratnih pustošenja. Mislio je da se približava trenutak kad će se pojaviti sloboda jer tako je bilo svečano u redu pred kazanom iz kojeg su dijelili čorbu od razne zeleni i boba. Nasuli su mu pune porcije tople tečnosti, pa mu se u povratku prelivala niz njihove sive aluminijske strane. Zbog toga je, valjda, više pazio na talasanje u porcijama i nije na vrijeme primijetio noge velikog crnog ispruženog konja.
Mnogo se puta spotakao u životu, ali te noći u mračnom kupeu pamtio je samo to spoticanje.
Kada je prljave ruke i porcije unio u kuću, svi su već bili za stolom, na bijelom stolnjaku bili su postavljeni porculanski tanjiri, godinama neupotrebljavani, svi su iščekivali njega, dječaka - spasioca, spremni za svečani obred prvog poslijeratnog ručka i od njihovih tamnih pogleda nad tako neočekivano silnom bjelinom smračilo mu se u duši. Njihove poglede, zaustavljene na prljavim praznim porcijama, u trenu je shvatio kao noževe u grudima i nešto nepredmetno, a teško rodilo se u njemu. "Nije važno, biće hrane, važno je da je došla sloboda", rekla je majka. Iz očiju su mu potekle sve one noći pune straha i hladna jutra, jer je iz njenih riječi razumio da je sloboda sišla s brda baš onda kad se on spoticao i grabio izvrnute porcije i bio je tužan kako samo može da bude tužno dijete koje je zbog čorbe propustilo susret sa slobodom.
Nije mogao da odredi u čemu se ta sloboda sada sadrži u tom noćnom vozu, pa mu je padalo na pamet da je, eto, slobodan što se vraća u Vjekovo i što radi toga može da se pomuči, što će stići u ranu zoru i, dok svi još spavaju, biti sa sobom, sa jutrima i sutonima koji su nekada zajedno sa njim prolazili tim ulicama, a, pošto je još bio u pomalo nejasnim godinama, sa žutim koferom u ruci stajaće koji trenutak pred samom budućnošću svojom i sveg čovječanstva i pred suncem koje izlazi iza Ciganišta.
Bio je ohrabren svjetlošću kojom se u kupeu razdanjivalo i zbog koje je sve više blijedio ljubičasti plam iznad njih, a i razlozima kojima je uspio da objasni svoj povratak, ali je u istom trenutku voz uz zastrašujuću škripu stao "na signalu" i čitav umorni karavan je jeknuo. Tada su saznali da je svanulo i da voz dosta kasni, a on je shvatio da se stvarno otisnuo i da mu je Grad daleko za leđima.
(a nastavak slijedi)
Objavi komentar