0
VJEKOVO 14-PAVLE STANIŠIĆ
Posted by mrkaen002
on
10:38
in
pavle stanišić
(4. nastavak)
U minut do deset pred zgradom Komande grada zaustavio se
vojni kamion sa maskirnom ceradom. Iz kamiona je prvi iskočio oficir
obezbjeđenja, a za njim jedan po jedan dvadesetak vojnika naoružanih
automatskim puškama. Odmah se vidjelo da svaki od njih dobro zna svoju
ulogu. Jedni su ostali na uglovima zgrade, dvojica na ulaznim vratima,
po jedan pred svakim vratima u holu, četvorica duž stepeništa i oficir
pred vratima kancelarije upravnika ugostiteljstva.
Tačno u deset stigla su dva laka terenska vozila. Iz prvih je iskočio pukovnik Rundo, visok, svijetlosmeđe, prave, zaglađene kose. Samo je važno pogledao prema drugom vozilu, iz kojeg su mu se žurno pridružila još tri oficira u urednim, ispeglanim uniformama. Lakim, brzim, ali strogo odmejerenim koracima prošli su pored svojih straža i ne pogledavši ih.
Major Jauković je još sa sobom raspravljao o nesrećama koje su snašle sve, pa i njega, kad su se bučno otvorila vrata i u kancelariju stupio pukovnik Rundo sa svojim pratiocima. Major je ustao i ostao stojeći iza svog radnog stola.
"Đe si, crni majore?" glasno reče Rundo i raskrili ruke ne prilazeći majoru.
To priprosto "đe" djelovalo je prisno, kao obraćanje prijatelja koji ne moraju u razgovoru da biraju riječi, ali i nadmoćno, kao: pred nižima od sebe čovjek ne treba da obraća pažnju na izražavanje. U stvari, u svakodnevnom obraćanju kod Komita značilo je uvijek i jedno i drugo. I ne uobličivši tu misao, major Jauković je to u istom trenutku nedvosmisleno osjetio. Izašao je iza stola, prišao mu i zagrlili su se. Pukovnik ga je za to vrijeme nekoliko puta nemarno potapšao po leđima, što je imalo isto značenje prisnosti i nadmoćnosti. Držeći ga za ramena pukovnik ga malo odmaknu od sebe, kako bi mogao da ga čitavog, od crne glave do isto takvih čizama, pređe pogledom, što je major Jauković na isti način razumio, osjetivši se kao dijete koje odrasli mjerkaju ocjenjujući kako napreduje.
"Dočekasmo i mi da stvaramo istoriju! A? Dođe i naših pet minuta."
Ostala tri oficira samo su se rukovala sa majorom, a pukovnik Rundo prođe pored njih, sjede za sto i nalakti se između čaure i granate.
"Sjedite, gospodo", reče značajno i pokaza rukom na klupski stolić sa tri fotelje i stolicu uz vanjsku stranu radnog stola. Rundovi oficiri posjedaše uz stolić, a major Jauković na stolicu, koju odmaknu malo u stranu da ne zaklanja trojicu oficira i povuče je još bliže kako bi se mogao osloniti o sto laktom snažne, maljave ruke, kojom je morao pridržavati kosmatu glavu. Pukovnik se upilji u njega plavkastim vodnjikavim očima:
"Slušaj, nije vrijeme za duge priče. Moramo porazgovarati kratko, jasno i otvoreno. Kod mene ti je tako."
"Naravno", reče major, "ne treba gubiti vrijeme."
"Pa, ne bi se moglo reći da ga ti baš štediš", uzvrati pukovnk razgledjući karte na stolu. "Vidim, lijepo si se ovdje smjestio. Nije ti loše. A kako ti je na linijama?"
"Moje linije su čvrste, ljudi su ukopani, postavljena su minska polja, obezbijeđeni rezervni položaji. Svaki proboj na svakom mjestu
može biti odmah osujećen snažnim i brzim protivudarom. Artiljerija je na položajima koji obezbjeđuju apsolutno i efikasno sadejstvo. Sistem veza je kvalitetno postavljen i svakodnevno je u funkciji. Sistem komandovanja... Da, mogao bi biti bolji, ali uz bolji komandni sastav. Ovako... Ljudi su došli iz civilnog života sa svojim predstavama o ratu u kojima dominiraju iluzije o neustrašivim herojima koji ličnom hrabrošću rješavaju bitke. Možda zbog toga i imamo mnoge privatne vojske, pojave hajdučije... Ja insistiram na jedinstvenim oznakama, jedinstvenim uniformama i jedinstvenoj komandi, ali to za sada dosta teško ide. Pojavili su se ljudi sa uniformama i oznakama iz prošlog rata. U narodu kruže priče da ustaju i mrtvi Komiti da pomognu živima. Legende se raspredaju o Lebdećem Goranu, koji je davno izršio samoubistvo i sada predvodi sve mrtve Komite u samoinicijativnim okršajima, koji su van naših planova. Po tim pričama Lebedeći Goran se naročito ističe u napadima na seljačke bande koje noću haraju po gradu. Svi funkcioneri civilnih vlasti vladaju ovdje danju, a noći provode u svojim selima, dok grad tada prepuštaju razbojnicima i pljačkašima, koji su se, navodno, istakli u borbama protiv Sumita. Jedino on sa svojim utvarama iznutra brani grad.
Uz sve to ide i pojava pljačke. Pljačka se sve i pljačkaju svi, te bande najviše, ali i policija, seljaci, a u nekim slučajevima i vojska. Raznosi se državna imovina, sve što se nađe u domitskim i sumitskim kućama i na njihovim imanjima. Roba se specijalnim kanalima iznosi iz zemlje i prodaje, mnogi čelnici iz vlasti u tome učestvuju. Što je najgore, ono što se ne može iznijeti, uništava se. Ima slučajeva da se pljačkaju stanovi vojnika i oficira koji su na frontu, samo ako u njima trenutno nikoga nema. To nepovoljno utiče na moral boraca. Ali, kao što sam rekao, naši položaji su čvrsti i povezani..."
"Dobro, dobro", prekinu ga pukovnik Rundo. "Pravi školski raport. Je li, kapetane?" obrati se jednom debelom, crvenog lica oficiru koji je žmirkao sitnim očima, uvaljen u fotelju. "Za ovo bi dobio prelaznu ocjenu u svakoj podoficirskoj školi. Šta ti misliš?"
Kapetan se samo neodređeno osmijehnuo, a pukovnik Rundo je ponovo pogledao majora Jaukovića:
"Znaš, kapetan je univerzitetski profa, predaje... Jel' ono biologiju? Nije važno. Ali, da se vratimo na tvoj izvještaj. Kažeš, linije su čvrste, a ne kažeš da si front postavio na nekoliko kilometara od grada, da je Vjekovo u dometu njihovih minobacača, da mogu i ovakvim praćkama da te gađaju" i pritom pokaza na krnjavi metalni komad na stolu. "Granicu treba pomjeriti mnogo, mnogo dalje."
Tačno u deset stigla su dva laka terenska vozila. Iz prvih je iskočio pukovnik Rundo, visok, svijetlosmeđe, prave, zaglađene kose. Samo je važno pogledao prema drugom vozilu, iz kojeg su mu se žurno pridružila još tri oficira u urednim, ispeglanim uniformama. Lakim, brzim, ali strogo odmejerenim koracima prošli su pored svojih straža i ne pogledavši ih.
Major Jauković je još sa sobom raspravljao o nesrećama koje su snašle sve, pa i njega, kad su se bučno otvorila vrata i u kancelariju stupio pukovnik Rundo sa svojim pratiocima. Major je ustao i ostao stojeći iza svog radnog stola.
"Đe si, crni majore?" glasno reče Rundo i raskrili ruke ne prilazeći majoru.
To priprosto "đe" djelovalo je prisno, kao obraćanje prijatelja koji ne moraju u razgovoru da biraju riječi, ali i nadmoćno, kao: pred nižima od sebe čovjek ne treba da obraća pažnju na izražavanje. U stvari, u svakodnevnom obraćanju kod Komita značilo je uvijek i jedno i drugo. I ne uobličivši tu misao, major Jauković je to u istom trenutku nedvosmisleno osjetio. Izašao je iza stola, prišao mu i zagrlili su se. Pukovnik ga je za to vrijeme nekoliko puta nemarno potapšao po leđima, što je imalo isto značenje prisnosti i nadmoćnosti. Držeći ga za ramena pukovnik ga malo odmaknu od sebe, kako bi mogao da ga čitavog, od crne glave do isto takvih čizama, pređe pogledom, što je major Jauković na isti način razumio, osjetivši se kao dijete koje odrasli mjerkaju ocjenjujući kako napreduje.
"Dočekasmo i mi da stvaramo istoriju! A? Dođe i naših pet minuta."
Ostala tri oficira samo su se rukovala sa majorom, a pukovnik Rundo prođe pored njih, sjede za sto i nalakti se između čaure i granate.
"Sjedite, gospodo", reče značajno i pokaza rukom na klupski stolić sa tri fotelje i stolicu uz vanjsku stranu radnog stola. Rundovi oficiri posjedaše uz stolić, a major Jauković na stolicu, koju odmaknu malo u stranu da ne zaklanja trojicu oficira i povuče je još bliže kako bi se mogao osloniti o sto laktom snažne, maljave ruke, kojom je morao pridržavati kosmatu glavu. Pukovnik se upilji u njega plavkastim vodnjikavim očima:
"Slušaj, nije vrijeme za duge priče. Moramo porazgovarati kratko, jasno i otvoreno. Kod mene ti je tako."
"Naravno", reče major, "ne treba gubiti vrijeme."
"Pa, ne bi se moglo reći da ga ti baš štediš", uzvrati pukovnk razgledjući karte na stolu. "Vidim, lijepo si se ovdje smjestio. Nije ti loše. A kako ti je na linijama?"
"Moje linije su čvrste, ljudi su ukopani, postavljena su minska polja, obezbijeđeni rezervni položaji. Svaki proboj na svakom mjestu
može biti odmah osujećen snažnim i brzim protivudarom. Artiljerija je na položajima koji obezbjeđuju apsolutno i efikasno sadejstvo. Sistem veza je kvalitetno postavljen i svakodnevno je u funkciji. Sistem komandovanja... Da, mogao bi biti bolji, ali uz bolji komandni sastav. Ovako... Ljudi su došli iz civilnog života sa svojim predstavama o ratu u kojima dominiraju iluzije o neustrašivim herojima koji ličnom hrabrošću rješavaju bitke. Možda zbog toga i imamo mnoge privatne vojske, pojave hajdučije... Ja insistiram na jedinstvenim oznakama, jedinstvenim uniformama i jedinstvenoj komandi, ali to za sada dosta teško ide. Pojavili su se ljudi sa uniformama i oznakama iz prošlog rata. U narodu kruže priče da ustaju i mrtvi Komiti da pomognu živima. Legende se raspredaju o Lebdećem Goranu, koji je davno izršio samoubistvo i sada predvodi sve mrtve Komite u samoinicijativnim okršajima, koji su van naših planova. Po tim pričama Lebedeći Goran se naročito ističe u napadima na seljačke bande koje noću haraju po gradu. Svi funkcioneri civilnih vlasti vladaju ovdje danju, a noći provode u svojim selima, dok grad tada prepuštaju razbojnicima i pljačkašima, koji su se, navodno, istakli u borbama protiv Sumita. Jedino on sa svojim utvarama iznutra brani grad.
Uz sve to ide i pojava pljačke. Pljačka se sve i pljačkaju svi, te bande najviše, ali i policija, seljaci, a u nekim slučajevima i vojska. Raznosi se državna imovina, sve što se nađe u domitskim i sumitskim kućama i na njihovim imanjima. Roba se specijalnim kanalima iznosi iz zemlje i prodaje, mnogi čelnici iz vlasti u tome učestvuju. Što je najgore, ono što se ne može iznijeti, uništava se. Ima slučajeva da se pljačkaju stanovi vojnika i oficira koji su na frontu, samo ako u njima trenutno nikoga nema. To nepovoljno utiče na moral boraca. Ali, kao što sam rekao, naši položaji su čvrsti i povezani..."
"Dobro, dobro", prekinu ga pukovnik Rundo. "Pravi školski raport. Je li, kapetane?" obrati se jednom debelom, crvenog lica oficiru koji je žmirkao sitnim očima, uvaljen u fotelju. "Za ovo bi dobio prelaznu ocjenu u svakoj podoficirskoj školi. Šta ti misliš?"
Kapetan se samo neodređeno osmijehnuo, a pukovnik Rundo je ponovo pogledao majora Jaukovića:
"Znaš, kapetan je univerzitetski profa, predaje... Jel' ono biologiju? Nije važno. Ali, da se vratimo na tvoj izvještaj. Kažeš, linije su čvrste, a ne kažeš da si front postavio na nekoliko kilometara od grada, da je Vjekovo u dometu njihovih minobacača, da mogu i ovakvim praćkama da te gađaju" i pritom pokaza na krnjavi metalni komad na stolu. "Granicu treba pomjeriti mnogo, mnogo dalje."
(Nastaviće se)
Objavi komentar