0
VJEKOVO 15-PAVLE STANIŠIĆ
Posted by mrkaen002
on
10:46
in
pavle stanišić
(5. nastavak)
"Slušaj, Marko", reče major nervozno, prvi put obraćajući mu
se imenom i ne pominjući mu čin, "granica negdje mora biti i gdje god
bila, mi ćemo biti s njene druge strane i u dometu njihove vatre.
Uostalom, mi branimo Komite u krajevima u kojima su oni u većini. Da bih
pomjerio granicu na potrebnu udaljenost od Vjekova, morao bih osvojiti
šest domitskih sela i dva apsolutno sumitska grada. A mi ne vodimo
osvajački rat nego štitimo svoj narod."
"Nama je rat nametnut", dobaci tih dana uobičajenu frazu debeli kapetan, koji se pritom promeškolji u fotelji.
"Dobro kaže profesor", upade pukovnik Rundo, "nama je rat nametnut, oni su htjeli rat, a ne mi i kad već hoće, onda im moramo prirediti jedan dobar rat. Moramo ih potući do nogu. Uostalom", pokaza prstom na kartu ispred sebe, "šta će ti ovdje ova prljava sela između naših lijepih sela?" i poče da sriče nazive sumitskih sela oko Vjekova, naprežući se da pročita sitna slova na karti.
"Pa, to su sumitska sela s kojima mi nemamo nikakvih problema, čak su spremni i na saradnju."
"Otkud ona tu?"
"Pa, otkud ja znam, tu su već stotinama godina."
"Ma, nemoj! E, bogami, neće ih više biti u narednih hiljadu. Ne možemo stvarati isjeckanu, prošaranu državu, svoju teritoriju treba da zaokružimo i očistimo. To je naš zadatak. A, što se tiče njihove lojalnosti, ja sa neprijateljima ne sarađujem."
"Ja sam vojnik, gospodine pukovniče i ne ratujem protiv nemoćnih, moj neprijatelj mora imati pušku u ruci."
"A, zbog toga si ti", nastavi pukovnik Rundo, "napravio sumitski korzo u gradu svakoga dana od osam do jedanaest. Stvarno, šta ovo znači - toliki Sumiti slobodno šetaju kao da ovo nije komitska država? Otiđi tamo gdje oni drže vlast da vidiš kako se naši provode. Što prije treba naći načina da nestanu odavde kako znaju. Ovdje za njih više mjesta nema."
"Komiti se bore za ravnopravnost, ali zato treba i drugima da pruže ista prava koja i za sebe traže. Ja sam iz ovih krajeva i znam sve te ljude i sva okolna sela. To su naši susjedi, prijatelji, nisu baš svi oni protivnici Komita i njihovi istrebitelji. Ali, to nije naša briga, mi smo profesionalci. Tim pitanjima treba da se bave civilne vlasti."
"Nema civilnih vlasti", povika pukovnik Rundo. "Rat je i mi smo jedina vlast. Ako i postoje ti krizni štabovi, predsjedništva i šta ja znam, treba da služe nama i rade ono što mi naredimo."
"Gospodine pukovniče, mislim da mi više nemamo šta da razgovaramo. Ja sam spreman da vam predam komandu i ove prostorije, koje vam se, kako vidim, dopadaju."
Pukovnik Rundo odmahnu nemarno rukom.
"Daj, bogati, sjedi. Nećemo ovdje da pravimo pozorište. Nema ti meni šta da predaješ. Ja komandujem sjeverom i odgovaram za stotine kilometara fronta. I nećeš ti meni sad da se izvlačiš, ostaćeš ti ovdje gdje jesi, i ti i ta tvoja vojska, ali u sastavu jedinica kojima ja komandujem. Samo moraš da se maneš tih ćoravih poslova, proganjanja nepostojećih bandi i lebdećih Gorana. Sve su to izmišljotine, nikakve bande ne postoje. To su obične propagandne laži, kojima, evo, i komandanti nasijedaju. Kakav Lebdeći Goran i vampiri! Gluposti. Najobičnije gluposti.
I ne trebaju meni tvoje prostorije, da znaš. Vidiš, komandant grada pojma nema da je Komanda sjevernog fronta smještena u zgradi bivše uprave željeznica. Jer, slušaj, te željeznice neće proraditi dok mi to ne budemo htjeli. Sad nema šta tamo da traže.
A vidim ja da bi ti nekako da se izmigoljiš iz vlastite kože. To neće ići. Ti si ovdje sve pokrenuo, zauzeo mjesta, sela, gradove, otvorio frontove i sad bi da se izvučeš. To ne može, prijatelju.
Slušao sam te juče na radiju kako se pravdaš i izvinjavaš za oštećene hramove i obećavaš da ćemo mi to sve da popravimo. Ako stvarno tako misliš, neće biti popravki, moraćeš iz temelja da ih podižeš. U to ćeš se uskoro uvjeriti.
I šta ono bulazniš i pozivaš izbjegle Sumite i Domite da se vrate u svoje kuće i na svoja imanja, da im niko neće ništa, da dođu da slobodno šetaju po slobodnom komitskom Vjekovu? Gluposti. Sve su te mirotvorne priče meni dobro poznate. Ali, ja sam bio i na zapadu. Tamo su moji vojnici rukama izvlačili leševe izmasakriranih Komita, običnih ljudi, civila, seljaka, žena... Moja je sveta dužnost da to ne zaboravim. I neću. Govore meni tako kao ti - pa mi se borimo protiv toga, ali ne istim sredstvima i šta ja znam... Od Crne planine ja se ne borim više protiv toga nego protiv njih.
Uostalom, ti znaš da ja tebe izuzetno cijenim. On je", obrati se debelom kapetanu, "na akademiji bio prvi u klasi. Znaš ti šta to znači biti
prvi u klasi? Ja sam bio osamdeset prvi, a bilo nas je devedeset. E, ali jedno je klasa, a drugo je praksa. U to ime ćemo da nazdravimo i da se rastanemo kao stari prijatelji."
Glavom dade znak oficiru koji je sjedio najbliže vratima. Ovaj izađe i za koji tren u prostoriju uđe oficir obezbjeđenja sa poslužavnikom i šest kristalnih čaša i bocom škotskog viskija. Spuštajući čaše na klupski stolić, on došapnu pukovniku da je od planiranog vremena preostalo još samo petnaest minuta.
(Nastaviće se)
"Nama je rat nametnut", dobaci tih dana uobičajenu frazu debeli kapetan, koji se pritom promeškolji u fotelji.
"Dobro kaže profesor", upade pukovnik Rundo, "nama je rat nametnut, oni su htjeli rat, a ne mi i kad već hoće, onda im moramo prirediti jedan dobar rat. Moramo ih potući do nogu. Uostalom", pokaza prstom na kartu ispred sebe, "šta će ti ovdje ova prljava sela između naših lijepih sela?" i poče da sriče nazive sumitskih sela oko Vjekova, naprežući se da pročita sitna slova na karti.
"Pa, to su sumitska sela s kojima mi nemamo nikakvih problema, čak su spremni i na saradnju."
"Otkud ona tu?"
"Pa, otkud ja znam, tu su već stotinama godina."
"Ma, nemoj! E, bogami, neće ih više biti u narednih hiljadu. Ne možemo stvarati isjeckanu, prošaranu državu, svoju teritoriju treba da zaokružimo i očistimo. To je naš zadatak. A, što se tiče njihove lojalnosti, ja sa neprijateljima ne sarađujem."
"Ja sam vojnik, gospodine pukovniče i ne ratujem protiv nemoćnih, moj neprijatelj mora imati pušku u ruci."
"A, zbog toga si ti", nastavi pukovnik Rundo, "napravio sumitski korzo u gradu svakoga dana od osam do jedanaest. Stvarno, šta ovo znači - toliki Sumiti slobodno šetaju kao da ovo nije komitska država? Otiđi tamo gdje oni drže vlast da vidiš kako se naši provode. Što prije treba naći načina da nestanu odavde kako znaju. Ovdje za njih više mjesta nema."
"Komiti se bore za ravnopravnost, ali zato treba i drugima da pruže ista prava koja i za sebe traže. Ja sam iz ovih krajeva i znam sve te ljude i sva okolna sela. To su naši susjedi, prijatelji, nisu baš svi oni protivnici Komita i njihovi istrebitelji. Ali, to nije naša briga, mi smo profesionalci. Tim pitanjima treba da se bave civilne vlasti."
"Nema civilnih vlasti", povika pukovnik Rundo. "Rat je i mi smo jedina vlast. Ako i postoje ti krizni štabovi, predsjedništva i šta ja znam, treba da služe nama i rade ono što mi naredimo."
"Gospodine pukovniče, mislim da mi više nemamo šta da razgovaramo. Ja sam spreman da vam predam komandu i ove prostorije, koje vam se, kako vidim, dopadaju."
Pukovnik Rundo odmahnu nemarno rukom.
"Daj, bogati, sjedi. Nećemo ovdje da pravimo pozorište. Nema ti meni šta da predaješ. Ja komandujem sjeverom i odgovaram za stotine kilometara fronta. I nećeš ti meni sad da se izvlačiš, ostaćeš ti ovdje gdje jesi, i ti i ta tvoja vojska, ali u sastavu jedinica kojima ja komandujem. Samo moraš da se maneš tih ćoravih poslova, proganjanja nepostojećih bandi i lebdećih Gorana. Sve su to izmišljotine, nikakve bande ne postoje. To su obične propagandne laži, kojima, evo, i komandanti nasijedaju. Kakav Lebdeći Goran i vampiri! Gluposti. Najobičnije gluposti.
I ne trebaju meni tvoje prostorije, da znaš. Vidiš, komandant grada pojma nema da je Komanda sjevernog fronta smještena u zgradi bivše uprave željeznica. Jer, slušaj, te željeznice neće proraditi dok mi to ne budemo htjeli. Sad nema šta tamo da traže.
A vidim ja da bi ti nekako da se izmigoljiš iz vlastite kože. To neće ići. Ti si ovdje sve pokrenuo, zauzeo mjesta, sela, gradove, otvorio frontove i sad bi da se izvučeš. To ne može, prijatelju.
Slušao sam te juče na radiju kako se pravdaš i izvinjavaš za oštećene hramove i obećavaš da ćemo mi to sve da popravimo. Ako stvarno tako misliš, neće biti popravki, moraćeš iz temelja da ih podižeš. U to ćeš se uskoro uvjeriti.
I šta ono bulazniš i pozivaš izbjegle Sumite i Domite da se vrate u svoje kuće i na svoja imanja, da im niko neće ništa, da dođu da slobodno šetaju po slobodnom komitskom Vjekovu? Gluposti. Sve su te mirotvorne priče meni dobro poznate. Ali, ja sam bio i na zapadu. Tamo su moji vojnici rukama izvlačili leševe izmasakriranih Komita, običnih ljudi, civila, seljaka, žena... Moja je sveta dužnost da to ne zaboravim. I neću. Govore meni tako kao ti - pa mi se borimo protiv toga, ali ne istim sredstvima i šta ja znam... Od Crne planine ja se ne borim više protiv toga nego protiv njih.
Uostalom, ti znaš da ja tebe izuzetno cijenim. On je", obrati se debelom kapetanu, "na akademiji bio prvi u klasi. Znaš ti šta to znači biti
prvi u klasi? Ja sam bio osamdeset prvi, a bilo nas je devedeset. E, ali jedno je klasa, a drugo je praksa. U to ime ćemo da nazdravimo i da se rastanemo kao stari prijatelji."
Glavom dade znak oficiru koji je sjedio najbliže vratima. Ovaj izađe i za koji tren u prostoriju uđe oficir obezbjeđenja sa poslužavnikom i šest kristalnih čaša i bocom škotskog viskija. Spuštajući čaše na klupski stolić, on došapnu pukovniku da je od planiranog vremena preostalo još samo petnaest minuta.
(Nastaviće se)
Objavi komentar