VJEKOVO 16-PAVLE STANIŠIĆ

(6. nastavak)

4.

Bio je dio Vjekova kao što je to stara tvrđava, glavna ulica, park, rijeka, most, na isti način kao što je to bio i njegov ćutljivi otac ogromne okrugle glave i isto takvog tijela koje se, tako se činilo dok je bio živ, oduvijek, otkako postoji grad, tromo ali staloženo i dostojanstveno kretalo sumitskim sokacima. Doktor Muhamed je imao ponešto od tog velikog, unekoliko i nezgrapnog tijela, ali u mnogo manjim razmjerama, tako da su se tek na njemu jasno ukazale tople, pomalo sjetne oči, krupne i smeđe, iste one koje se na licu njegovog oca, pokojnog velikog Ibrage nisu ni primjećivale. I doktora Muhameda su svi Vjekovljani, bez ikakvog prosuđivanja, prihvatili kao čovjeka sazdanog od istog čudnog materijala od kojeg je bila izgrađena i mahala, od koje je, opet, nastalo Vjekovo. A i on je to osjećao. O tome niko nije govorio, a ni on nikada, ni u

najintimnijim ispovijedanjima, nije spominjao tu svoju neobičnu vezu. Nije to smatrao vrlinom, niti prednošću nego više udesom i zbog toga je svoja dva sina, dok su stasala za let, pustio u bijeli svi jet da ih Vjekovo ne zarobi, a on je ostao tu sa Verom, koja je zajedno s njim dijelila njegovu sudbinu, spočetka, bogami poteško i opirući se, a kasnije sve popustljivije, dok i sama nije postala dio tog ambijenta, precvjetala zova pod zidinama vjekovske tvrđave. Jer, Muhamed se vrlo rijetko odvajao od Vjekova. Bilo je to nešto duže samo za vrijeme studija, gdje je Veru i upoznao, i još ponekad samo nakratko kada je baš morao službeno ili privatno da zanoći u nekom drugom mjestu. Jer, jedino je u Vjekovu mogao spokojno da dočeka tamu, koja se naročito u ljetnim sutonima prisno cijedila niz vlažne zidine ruševne tvrđave ponad njegove stare porodične kuće. Ko zna, mislio je ponekad u takvim trenucima, šta čovjek ima u očima koje naslijedi i šta sve njima po bijelom svijetu traži. Zbog Vere je stanovao u državnoj stambenoj zgradi u novom dijelu Vjekova, ali je svoju staru, neveliku porodičnu kuću u mahali, koju je još Ibraga naslijedio od svoga oca, sačuvao onakvu kakva je bila u sjećanjima najstarijih "kahvedžija" u Vjekovu. U njoj je svake godine provodio odmor, dok bi Veru sa djecom slao na more kod njenih. Jednog ljeta i Vera je tu ostala s njim i od tada i ona je napuštala Vjekovo samo kad se to nikako nije moglo izbjeći.
Kad ih je uoči rata jedne noći posjetio onaj istaknuti sumitski mjesni političar da ih posavjetuje da privremeno napuste grad i da sa neophodnim stvarima pređu u susjedno, čisto sumitskko mjesto, u kojem će, kako je govorio, biti skoncentrisane jake sumitske snage i koje Komiti nikada neće zauzeti, oboje su to energično odbili.
"Bićeš nam tamo potreban", insistirao je političar, a on je, ne unoseći se dublje u predloženu mogućnost, uzvratio:
"Potreban sam i Vjekovu, a, bogami, i meni Vjekovo."
Svoj odnos prema gradu prenosio je i na ljude koji su tu s njim živjeli, jednako na one koji su, kao i on, tu ugledali svijet, kao i one koji bi odnekud dolutali, a kojih je, kako je Vjekovo raslo, bivalo sve više. Nastojao je da bude prisan sa svakim Vjekovljaninom kojem bi zatrebala njegova pomoć, što su svi dobro znali. Vjekovski hipohondri, kojih u svim gradovima, valjda, ima, a ovdje ponajviše, godinama su ga iscrpljivali uvijek novim simptomima svojih umišljenih bolesti, a on im je svaki put pristupao sa istom pažnjom i dijelio s njima istu brigu. "Dobar i budala su braća", govorila mu je u početku Vera, dok i ona nije počela da strpljivo i sa istinskom pažnjom sluša njegove pacijente kada ga ne bi zatekli u stanu,premda je bila profesor u vjekovskoj gimnaziji i njegova profesija nije je mnogo zanimala.

(Nastaviće se)

 

IZVOR:Blog Pavle Stanišić