0
VJEKOVO 23 -PAVLE STANIŠIĆ
Posted by mrkaen002
on
11:35
in
pavle stanišić
1.
"Ovdje smo, prijatelju, daleko od Vjekova. Najbolje bi bilo da sve to ovdje zaboravimo. Pred tobom je more. Pogledaj. Ovo je naše pusto ostrvo, sunčani hrid za brodolomnike. Tebi je to još i rodni kraj. Zar ne možeš da ne misliš o Vjekovu?"
"Jesi li ti čuo da noćni vozovi saobraćaju po kružnoj putanji? Nisi? A ja sam se u to još u mladosti uvjerio. I još nešto: ne odnosi se to samo na vozove."
Pred mojim očima ležalo je more, prostrano i mirno. Ni južni bjeličasti oblaci, ni svjetlost zimsksog jutra, koje se tek naslućivalo iza obrisa visokih bijelih brda oko zaliva, pa čak ni raspeti galebovi, koji su mi po nebu presretali poglede, nisu mogli da me vrate u ono davno primorsko mjestašce iz prvog dijela ovih zapisa. Djelovalo je strano, nezainteresovano za moje žalne uspomene. Koga su još zanimala moja prva poslijeratna nespretna spoticanja po ovim drumovima? Više ni mene. Među velikim stambenim zgradama i hotelima u parkovima palmi i nekog novog južnog bilja teško sam prepoznavao svoje davne nade u slobodu, koja će sva u bijelom, srećna i pomalo zabrinuta doći odozgo iz brda, ispod one velike smokve ispod puta. Sloboda je zauvijek prošla. Prolazila je i dok sam bio Vjekovu. Učinilo mi se da je upravo značila: sanjati o Nadi iz izloga fotografske radnje, stajati koji trenutak pred samom budućnošću svojom i cijelog čovječanstva i pred suncem koje izlazi iza Ciganišta. Sve je zauvijek prošlo. Svaka nada veća od pokušaja da se preživi još jedan obrt Zemlje oko Sunca činila se nerazumnom.
Sjedili smo pred kafanom "More, more" i raspredali tužne priče. Koliko sam samo nekada izdaleka slutio tu prostranu modrinu! Ali, ni more više nije prepoznavalo moju dušu. Gorčinom me doticalo i dubokim beznađem. Sve su mi ljepote bile bolne. Lažni sjaj sveprisutne surovosti, koji nas nemilosrdno troši. Bio sam čovjek kojeg pozljeđuje radost. A on je pokušavao da me dozove.
"Već sam star i svakog jutra stariji, a i tebe je iskustvo učinilo takvim. Ali i starost ima svoje lijepe predjele."
"Da, da, poznavao sam i ja to osjećanje. Spasonosni lijepi predjeli, pusta ostrva...
I ti se, vjerovatno, sjećaš onog tihog starca Franje Matića, koji je živio sam u onoj trošnoj usamljenoj kući u usorskom predgrađu. Tužni Domit. Istina, pokojna žena mu je bila komitskog porijekla, a i ćerka mu bijaše udata za jednog uglednog Komita. Ali, on je, ipak, bio samo starac. Samotni. Susretao sam ga svakoga jutra pred novinskim kioskom. "Dobrojutro. Vidim da ste dobro i drago mi je." Kao: još jedan, dakle, dragocijen dan. Mislim da sam, u stvari, to ja sam sebi zborio riječi ohrabrenja: i kad mi prođe sve, ostaće još poneko vedro jutro, još će nekome nešto zračiti iz mog lika. Jer, gospodin Franjo se pojavljivao tiho, svoju sijedu, najčešće pognutu, glavu podizao je sporo, ali se uvijek prema drugim licima otvarao srdačnim osmijehom, koji je značio: i u ovom spokoju je dovoljno smisla, ništa ne brinite. Košmarne noći smilovaće se i mojoj nemoći i izbaciće me s vremena na vrijeme na sunčani brijeg, gdje ću kupiti novine i izmijenjati riječi nade sa prolaznicima. Dobrojutro, gospodine Franjo. Drago mi je što vas vidim. Za čovjeka uvijek ima nade sve dok jutrom izlazi na ulicu i kupuje novine."
"Znam, kako da ne, znam i tu blagost i mir koje pronosi ulicama. On je zaista svjedok tih lijepih predjela starosti. U onoj maloj crvenkastoj kući on je otkrio neki razlog svog spokojstva. Ima malo, ali čovjeku i ne treba mnogo samo ako ima taj mir."
"Ne znam šta je tu otkrio, ali u toj užasnoj maloj kući nije našao nikakav mir. Ako mu se ponekad i činilo da ga je našao, to je bio samo privid. Kada mi je onog jutra neki prolaznik došapnuo, pokazujući na tu kuću: 'Noćas su ga ubili staklom od razbijene pivske flaše', vidio sam da su oba prozora na onoj staroj crvenkastoj kući širom otvorena, a bijela zavjesa već je lepršala prema ulici."
"Ako je to istina..."
"Kako? Ne vjeruješ mi?"
"Ja te bar dobro znam, ali tolike neistine se šire kao kuga po našim krajevima. I prosto, ne mogu da vjerujem da se sve to uistinu dešava."
"Nisam ni ja sasvim siguran da je ovo stvarnost. Uostalom, dešavaju se stvari u koje niko ne može biti siguran. Ipak, one se dešavaju. Nema mira ni u starosti, ni u kućici. Ni spasonosnog ostrva nema. Nestalo je sa horizonta. Potonulo."
"Ubili su ga, dakle, pripadnici tvog naroda, nesrećnih Komita. Neka Bog sačuva sve ostale narode od njihove nesreće. A možda je to djelo i mojih takođe nesrećnih Sumita, ili njegovih Domita. Jesi li čuo da neki čine zločine nad svojim ljudima da bi izazvali revolt prema drugim plemenima? Najmonstruozniji oblik politike."
"Ovdje smo, prijatelju, daleko od Vjekova. Najbolje bi bilo da sve to ovdje zaboravimo. Pred tobom je more. Pogledaj. Ovo je naše pusto ostrvo, sunčani hrid za brodolomnike. Tebi je to još i rodni kraj. Zar ne možeš da ne misliš o Vjekovu?"
"Jesi li ti čuo da noćni vozovi saobraćaju po kružnoj putanji? Nisi? A ja sam se u to još u mladosti uvjerio. I još nešto: ne odnosi se to samo na vozove."
Pred mojim očima ležalo je more, prostrano i mirno. Ni južni bjeličasti oblaci, ni svjetlost zimsksog jutra, koje se tek naslućivalo iza obrisa visokih bijelih brda oko zaliva, pa čak ni raspeti galebovi, koji su mi po nebu presretali poglede, nisu mogli da me vrate u ono davno primorsko mjestašce iz prvog dijela ovih zapisa. Djelovalo je strano, nezainteresovano za moje žalne uspomene. Koga su još zanimala moja prva poslijeratna nespretna spoticanja po ovim drumovima? Više ni mene. Među velikim stambenim zgradama i hotelima u parkovima palmi i nekog novog južnog bilja teško sam prepoznavao svoje davne nade u slobodu, koja će sva u bijelom, srećna i pomalo zabrinuta doći odozgo iz brda, ispod one velike smokve ispod puta. Sloboda je zauvijek prošla. Prolazila je i dok sam bio Vjekovu. Učinilo mi se da je upravo značila: sanjati o Nadi iz izloga fotografske radnje, stajati koji trenutak pred samom budućnošću svojom i cijelog čovječanstva i pred suncem koje izlazi iza Ciganišta. Sve je zauvijek prošlo. Svaka nada veća od pokušaja da se preživi još jedan obrt Zemlje oko Sunca činila se nerazumnom.
Sjedili smo pred kafanom "More, more" i raspredali tužne priče. Koliko sam samo nekada izdaleka slutio tu prostranu modrinu! Ali, ni more više nije prepoznavalo moju dušu. Gorčinom me doticalo i dubokim beznađem. Sve su mi ljepote bile bolne. Lažni sjaj sveprisutne surovosti, koji nas nemilosrdno troši. Bio sam čovjek kojeg pozljeđuje radost. A on je pokušavao da me dozove.
"Već sam star i svakog jutra stariji, a i tebe je iskustvo učinilo takvim. Ali i starost ima svoje lijepe predjele."
"Da, da, poznavao sam i ja to osjećanje. Spasonosni lijepi predjeli, pusta ostrva...
I ti se, vjerovatno, sjećaš onog tihog starca Franje Matića, koji je živio sam u onoj trošnoj usamljenoj kući u usorskom predgrađu. Tužni Domit. Istina, pokojna žena mu je bila komitskog porijekla, a i ćerka mu bijaše udata za jednog uglednog Komita. Ali, on je, ipak, bio samo starac. Samotni. Susretao sam ga svakoga jutra pred novinskim kioskom. "Dobrojutro. Vidim da ste dobro i drago mi je." Kao: još jedan, dakle, dragocijen dan. Mislim da sam, u stvari, to ja sam sebi zborio riječi ohrabrenja: i kad mi prođe sve, ostaće još poneko vedro jutro, još će nekome nešto zračiti iz mog lika. Jer, gospodin Franjo se pojavljivao tiho, svoju sijedu, najčešće pognutu, glavu podizao je sporo, ali se uvijek prema drugim licima otvarao srdačnim osmijehom, koji je značio: i u ovom spokoju je dovoljno smisla, ništa ne brinite. Košmarne noći smilovaće se i mojoj nemoći i izbaciće me s vremena na vrijeme na sunčani brijeg, gdje ću kupiti novine i izmijenjati riječi nade sa prolaznicima. Dobrojutro, gospodine Franjo. Drago mi je što vas vidim. Za čovjeka uvijek ima nade sve dok jutrom izlazi na ulicu i kupuje novine."
"Znam, kako da ne, znam i tu blagost i mir koje pronosi ulicama. On je zaista svjedok tih lijepih predjela starosti. U onoj maloj crvenkastoj kući on je otkrio neki razlog svog spokojstva. Ima malo, ali čovjeku i ne treba mnogo samo ako ima taj mir."
"Ne znam šta je tu otkrio, ali u toj užasnoj maloj kući nije našao nikakav mir. Ako mu se ponekad i činilo da ga je našao, to je bio samo privid. Kada mi je onog jutra neki prolaznik došapnuo, pokazujući na tu kuću: 'Noćas su ga ubili staklom od razbijene pivske flaše', vidio sam da su oba prozora na onoj staroj crvenkastoj kući širom otvorena, a bijela zavjesa već je lepršala prema ulici."
"Ako je to istina..."
"Kako? Ne vjeruješ mi?"
"Ja te bar dobro znam, ali tolike neistine se šire kao kuga po našim krajevima. I prosto, ne mogu da vjerujem da se sve to uistinu dešava."
"Nisam ni ja sasvim siguran da je ovo stvarnost. Uostalom, dešavaju se stvari u koje niko ne može biti siguran. Ipak, one se dešavaju. Nema mira ni u starosti, ni u kućici. Ni spasonosnog ostrva nema. Nestalo je sa horizonta. Potonulo."
"Ubili su ga, dakle, pripadnici tvog naroda, nesrećnih Komita. Neka Bog sačuva sve ostale narode od njihove nesreće. A možda je to djelo i mojih takođe nesrećnih Sumita, ili njegovih Domita. Jesi li čuo da neki čine zločine nad svojim ljudima da bi izazvali revolt prema drugim plemenima? Najmonstruozniji oblik politike."
(Nastavak slijedi)
Objavi komentar