VJEKOVO 24 -PAVLE STANIŠIĆ

(2. nastavak)

Vjekovska noć koja je prethodila tom sunčanom danu bila je tamna i bezglasna. Ni mjesečine, ni daha vjetra, a kamoli ljudskog svjetla ili glasa. Vjekovo je bilo nijemo i slijepo. Tek poneki pucanj čuo se sa Putnikovog brda, jedini znak da ljudi negdje postoje. Noćima su gradom harale bande pljačkaša i ubica, pa su vrata na stambenim zgradama zaključavana već sa prvim mrakom. Zbog toga su svi stanari zgrade u kojoj sam i ja stanovao premrli kada su u neko doba začuli lupu na ulaznim vratima. Znao sam da svi to čuju, ali niko se nije javljao. Po pijanom glasu, kojim je tamna spodoba pred vratima psovala kukavice koji, dok se vodi rat, leže pod jorganima i nisu u stanju ni vrata da otvore neustrašivim komitskim junacima, prepoznao sam našeg novog mladog susjeda. Bio se uselio u stan jednog starog Sumita koji je morao da napusti Vjekovo da bi dušu ispustio nad teritorijom koju kontroliše sumitska vojska. Kada je ušao u zgradu, pošto sam mu otvorio vrata, zagledao mi se drsko u oči i odgurnuo me mašinkom, koju je nemarno držao u ruci, kako bi mogao da, teturajući se, prođe. Podigao sam drhtavu svijeću i osvijetlio svježu krv na rukavima njegove maskirne uniforme i komad razbijene pivske flaše koji je držao u ruci. Shvatio je moj pogled i promrmlao: "Šta je? Šta gledaš? Neko mora da se bori da biste vi ovdje bezbjedno drincali. Ali, doćete i vi na red jednog dana."
"Da, čuo sam da ima slučajeva da se zločini nad vlastitim narodom pripisuju drugima radi izazivanja revolta, ali i u tome što si rekao ima neke smišljene neistine. Tamo niko ne vjeruje, mnogi ne vjeruju ni u ono što vide. To je način da se opstane. Još se ljudi prema svemu odnose sa nadom, koje nisu svjesni, da se to, ipak, dešava drugima."
Narednog jutra, dok sam, silazeći niz stubište, prolazio pored stana novog mladog susjeda, primijetio sam da se vrata polako otvaraju i upravo kad sam se našao pred njima, iz tog stana je izašao pokojni Franjo Matić u okrvavljenoj maskirnoj uniformi. Nasmijao mi se i kao stari poznanik došapnuo: "I u ovom spokoju je dovoljno smisla, ništa ne brinite." "Dobrojutro", rekao sam zbunjeno. "Drago mi je što vas vidim."
I vrata tamne prostorije kafane "More, more" otvorila su se iza naših leđa i pred kafanu je izašla mlada djevojka, crne sjajne kose i tamnih očiju. Odmah mi je bilo jasno: Zaimova Zumreta! Donijela nam je dvije kafe i stavila ih na sto.
"Kako si ti stigla ovdje?"
Pogledala me čudno ispitivački,možda je i ona mene prepoznala, jer se osmijehnula, ali nije mi odgovorila.
"Slušaj, ja zaista vjerujem u pravednost komitskog otpora. Moji Sumiti su me s razlogom progonili. Ali i ovdašnji Komiti mi ne vjeruju. Sumnjaju u moje namjere. A Sumiti, kojih i ovdje ima ne baš malo, naročito gore u planinama, uhode me i ostavljaju mi prijeteće poruke. Ovdašnje vlasti primile su me sa razumijevanjem, dali su mi u hotelu sobu sa telefonom kojeg se plašim. Ta crna slušalica puna je strašnih riječi o mojoj izdaji sumitskog naroda i najrazličitijih glasova o trojanskom konju, kojeg su, navodno, Sumiti ubacili u ovaj mirni zaliv. Mislio sam da si ti jedini nepristrasan sudija, koji će mi dozvoliti da još koji trenutak budem starac koji gleda more. A ponekad mi se učini da me i ti teretiš za sve nesreće i tvoga i moga naroda. Svakoga jutra, kada se nađemo pred ovom kafanom, poteče tvoja priča, kao da krv poteče."

(Nastaviće se)

 

IZVOR:Blog Pavle Stanišić