0
VJEKOVO 29-PAVLE STANIŠIĆ
Posted by mrkaen002
on
12:04
in
pavle stanišić
(7. nastavak)
U tamnoj prostoriji kafane "More, more" utihnula je
muzika sa radija. Nezainteresovan muški glas najavio je posljednje
vijesti.
U DARDANIJI JE DOŠLO DO KRVAVIH SUKOBA IZMEĐU DOSADAŠNJIH SAVEZNIKA SUMITA I DOMITA, A U ZAPADNIM PODRUČJIMA SUMITI RATUJU MEĐUSOBNO. STANOVNIŠTVO U GRADOVIMA JE BEZ HRANE I OGRIJEVA. NISKE TEMPERATURE I VISOKI SNJEŽNI NANOSI OTEŽAVAJU SAOBRAĆAJ I SPREČAVAJU KONVOJE CRVENOG KRSTA DA STIGNU DO IZGLADNJELIH.
NA PADINAMA MONT BLANA PRONAĐENI SU ZALEĐENI LEŠEVI TROJICE PLANINARA NESTALIH PRIJE DVADESET GODINA.
VRIJEME DANAS BEZ VEĆIH PROMJENA.
"Šta je sa tvojom porodicom, Ismete?"
"Žena i jedan sin su ostali u Gradu. O drugom sinu ništa ne znam. Nestao je još prvih dana. Čuo sam da je u nekoj drugoj zemlji, ali to nije sigurno."
Pozvao je Sonju i poručio dvije domaće lozovače. Sunce nas je toplo obasjalo i još neki ljudi posjedali su za stolovima oko nas, a ja sam rekao:
"U lučkoj autobuskoj čekaonici bilo je užasno hladno."
Svi su sjedili nepomočno u plastičnim crvenim stolicama sklopljenih očiju. Niko nije progovarao. Jedini zvuk koji se čuo, uz poneki uzdah, bio je huk vjetra koji je oblijetao oko zgrade. Hladnoća se nezadrživo širila, prelazila je sa staklenih zidova i popločanog poda na kofere, torbe, noge, grudi, oči...
U jednom trenutku zaškripala su velika staklena vrata u metalnom okviru i u čekaoncu je ušao mlad čovjek u tamnom večernjem odijelu sa leptir mašnom. "Gospodo", rekao je glasno, "u Luci se priča da ste vi izbjeglice iz Dardanije". Samo poneke oči otvorile su se prema pravcu iz kojeg je dolazio glas. Posjetilac je uporno nastavljao ozbiljnim, teatralnim tonom. "Ovdje, odmah iza stanice, u bijeloj montažnoj baraci je ugledna kafana 'Noćni putnik'. Pozivam vas da tu zajedno dočekamo novu godinu." Niko se nije pokrenuo. "Ovdje je hladno", nastavio je, "a tamo ćemo uključiti električnu grijalicu. Ja sam vlasnik kafane i trebalo je davno da je zatvorim i da odem u hotel na doček, ali sam ostao radi vas." Stari svodnik je počeo da šapatom prevodi njegove riječi ljepuškastoj Ruskinji i ona je odmah ustala, zbacujući sa sebe vunene džempere i popravljajući dugu plavu kosu. "Nemojte dugo da oklijevate. Brzo će ponoć. Stvari slobodno ostavite ovdje, niko ih neće dirati. Ispićemo poneko piće, ko želi, može dobiti kafu ili čaj, a otvorićemo i dvije riblje konzerve. Sve vas noćas časti mala, ali ugledna, kafana 'Noćni putnik'. Pozivam vas u svoje ime i u ime mog uvaženog gosta i prijatelja lučkog radnika Ferarija, koji tamo već leži."
"Da, bilo je u`asno hladno, ali onaj trenutak doćeka bio je neobično svečan."
"Gospodo", rekao je vlasnik kafane, "da li svi imate pune čaše? Molim vas, poslužite se. Flaše su na stolu." Major Jauković je nasuo dvije čaše konjaka i jednu dodao poručniku u invalidskim kolicima. "Za koji trenutak", nastavio je govornik, "završava se ova godina. Neka je đavo nosi. U novoj godini svima vam želim spas. Živjeli!" U istom trenutku zapucalo je sa svih strana, čak se negdje oglasio i top. Ispili smo i međusobno izmijenjali poglede. Meni je prišao Ismet sa čašom u ruci. "Tu sam", rekao je, "evo me". "Živio!" odgovrio sam. Pijani Ferari je ispružio velike dlanove, krvave od razbijenih čaša, prema širom otvorenim plavim očima ljepuškaste Ruskinje. Poručnik je svoju čašu razbio o pod, a major mu je donio drugu i širokim dlanom potapšao ga po ramenima. Jedna od sredovječnih gospođa je povikala: "Naše stvari! Ljudi, ovo je podvala! Naše stvari su pokradene!" Major Jauković je iz džepa izvadio bombu, kažiprst lijeve ruke provukao kroz alku osigurača i snažnim, strogim glasom rekao: "Da se niko nije pomakao s mjesta!" Pogledao me i dodao: "Otiđite tamo i vidite o čemu se radi." Izašao sam u hladnu tamu i pretrčao do čekaonice. Razbacani prtljag, koferi i torbe, stajao je onako kako smo ga i ostavili po stolicama i podu. U jednom uglu na svom šarenom koferu sjedio je komitski izbjeglica iz Gadnograda. "Sve je u redu", rekao sam majoru kad sam se vratio. "Bombu slobodno vratite u džep." Kafana je ponovo oživjela. Prvi se pokrenuo preblijedjeli vlasnik. "Donijeću još pića", rekao je, "samo se poslužite", a dvije sredovječne gospođe su izašle napolje.
"Nikada mi niste dovršili onu priču", rekao sam majoru. "Jeste li uspjeli da pronađete i ponovo vratite osigurač one noći u domitskom hramu?" "Da, da, sve se dobro završilo", odgovorio je, "pomogao mi je Goran Lebdeći." "Zar on uopšte postoji?" "Kako da ne. Tada se skrivao u porušenom hramu. Ali, dešavalo se da se istovremeno pojavi na više različitih i to vrlo udaljenih mjesta. Zato ga, valjda, i zovu 'lebdeći'." "Gluposti, sve same gluposti", rekao je Ismet.
"Sjećam se, Ismete, trenutak dočeka bio je neobično svečan. I sve je bilo svečano i hladno. Ali, kada sam stigao ovdje pred lice juđnog sunca, osjetio sam gorčinu svoje nemoći, nemoći da učestvujem. Zbog toga me povređuje raskošna ljepota zaliva. Pogledaj ove obasjane ljude, opijene, uljuljkane valovima u koje gledaju prazne savijesti dok tamo, u Dardaniji... Kako naći opravdanije svoje?"
"Gluposti, sve same gluposti."
"A kao da u tome što se tamo zbiva ima nešto razumno. Vjerujem da se u Dardaniji ostvaruje neka promisao ili zavjera, kojoj ne znamo ishode. Svemu ljudi dodaju poneku mističnu kap, ali to je tako neznatno u odnosu na ono što uistinu doživljavaju."
"Mnogo toga što se dešava da se objasniti sasvim racionalno. Ali tebi je to uzaludno predočavati, to ja najbolje znam, jer tebe ne zanima naglo bogaćenje, pljačka imovine poraženih, istorijska slava, neraščišćeni nacionalni računi iz prošlosti, pa i neki sasvim privatni, religijski motivi... Sve su to za tebe sasvim nedovoljni razlozi za beznađe koje se širi Dardanijom. Tebe ne zanima nikakvo nasilje, čak ni pravedno. Pravda i nasilje - to dvoje kod tebe ne idu zajedno. To ja znam i potpuno te razumijem. U stvari, da sam u tvojoj situaciji, postupio bih isto tako kao što si ti postupio, a vjerujem da bi u suprotnom i ti postupio ovako kao ja. Zato se i ne čudim što smo ovdje zajedno. Ponekad se plašim da ona dvojica, možda, uhode tebe, ili i tebe i mene.
Htio bih, eto, da budem starac koji gleda more, ali to, izgleda, nije moja sudbina."
U DARDANIJI JE DOŠLO DO KRVAVIH SUKOBA IZMEĐU DOSADAŠNJIH SAVEZNIKA SUMITA I DOMITA, A U ZAPADNIM PODRUČJIMA SUMITI RATUJU MEĐUSOBNO. STANOVNIŠTVO U GRADOVIMA JE BEZ HRANE I OGRIJEVA. NISKE TEMPERATURE I VISOKI SNJEŽNI NANOSI OTEŽAVAJU SAOBRAĆAJ I SPREČAVAJU KONVOJE CRVENOG KRSTA DA STIGNU DO IZGLADNJELIH.
NA PADINAMA MONT BLANA PRONAĐENI SU ZALEĐENI LEŠEVI TROJICE PLANINARA NESTALIH PRIJE DVADESET GODINA.
VRIJEME DANAS BEZ VEĆIH PROMJENA.
"Šta je sa tvojom porodicom, Ismete?"
"Žena i jedan sin su ostali u Gradu. O drugom sinu ništa ne znam. Nestao je još prvih dana. Čuo sam da je u nekoj drugoj zemlji, ali to nije sigurno."
Pozvao je Sonju i poručio dvije domaće lozovače. Sunce nas je toplo obasjalo i još neki ljudi posjedali su za stolovima oko nas, a ja sam rekao:
"U lučkoj autobuskoj čekaonici bilo je užasno hladno."
Svi su sjedili nepomočno u plastičnim crvenim stolicama sklopljenih očiju. Niko nije progovarao. Jedini zvuk koji se čuo, uz poneki uzdah, bio je huk vjetra koji je oblijetao oko zgrade. Hladnoća se nezadrživo širila, prelazila je sa staklenih zidova i popločanog poda na kofere, torbe, noge, grudi, oči...
U jednom trenutku zaškripala su velika staklena vrata u metalnom okviru i u čekaoncu je ušao mlad čovjek u tamnom večernjem odijelu sa leptir mašnom. "Gospodo", rekao je glasno, "u Luci se priča da ste vi izbjeglice iz Dardanije". Samo poneke oči otvorile su se prema pravcu iz kojeg je dolazio glas. Posjetilac je uporno nastavljao ozbiljnim, teatralnim tonom. "Ovdje, odmah iza stanice, u bijeloj montažnoj baraci je ugledna kafana 'Noćni putnik'. Pozivam vas da tu zajedno dočekamo novu godinu." Niko se nije pokrenuo. "Ovdje je hladno", nastavio je, "a tamo ćemo uključiti električnu grijalicu. Ja sam vlasnik kafane i trebalo je davno da je zatvorim i da odem u hotel na doček, ali sam ostao radi vas." Stari svodnik je počeo da šapatom prevodi njegove riječi ljepuškastoj Ruskinji i ona je odmah ustala, zbacujući sa sebe vunene džempere i popravljajući dugu plavu kosu. "Nemojte dugo da oklijevate. Brzo će ponoć. Stvari slobodno ostavite ovdje, niko ih neće dirati. Ispićemo poneko piće, ko želi, može dobiti kafu ili čaj, a otvorićemo i dvije riblje konzerve. Sve vas noćas časti mala, ali ugledna, kafana 'Noćni putnik'. Pozivam vas u svoje ime i u ime mog uvaženog gosta i prijatelja lučkog radnika Ferarija, koji tamo već leži."
"Da, bilo je u`asno hladno, ali onaj trenutak doćeka bio je neobično svečan."
"Gospodo", rekao je vlasnik kafane, "da li svi imate pune čaše? Molim vas, poslužite se. Flaše su na stolu." Major Jauković je nasuo dvije čaše konjaka i jednu dodao poručniku u invalidskim kolicima. "Za koji trenutak", nastavio je govornik, "završava se ova godina. Neka je đavo nosi. U novoj godini svima vam želim spas. Živjeli!" U istom trenutku zapucalo je sa svih strana, čak se negdje oglasio i top. Ispili smo i međusobno izmijenjali poglede. Meni je prišao Ismet sa čašom u ruci. "Tu sam", rekao je, "evo me". "Živio!" odgovrio sam. Pijani Ferari je ispružio velike dlanove, krvave od razbijenih čaša, prema širom otvorenim plavim očima ljepuškaste Ruskinje. Poručnik je svoju čašu razbio o pod, a major mu je donio drugu i širokim dlanom potapšao ga po ramenima. Jedna od sredovječnih gospođa je povikala: "Naše stvari! Ljudi, ovo je podvala! Naše stvari su pokradene!" Major Jauković je iz džepa izvadio bombu, kažiprst lijeve ruke provukao kroz alku osigurača i snažnim, strogim glasom rekao: "Da se niko nije pomakao s mjesta!" Pogledao me i dodao: "Otiđite tamo i vidite o čemu se radi." Izašao sam u hladnu tamu i pretrčao do čekaonice. Razbacani prtljag, koferi i torbe, stajao je onako kako smo ga i ostavili po stolicama i podu. U jednom uglu na svom šarenom koferu sjedio je komitski izbjeglica iz Gadnograda. "Sve je u redu", rekao sam majoru kad sam se vratio. "Bombu slobodno vratite u džep." Kafana je ponovo oživjela. Prvi se pokrenuo preblijedjeli vlasnik. "Donijeću još pića", rekao je, "samo se poslužite", a dvije sredovječne gospođe su izašle napolje.
"Nikada mi niste dovršili onu priču", rekao sam majoru. "Jeste li uspjeli da pronađete i ponovo vratite osigurač one noći u domitskom hramu?" "Da, da, sve se dobro završilo", odgovorio je, "pomogao mi je Goran Lebdeći." "Zar on uopšte postoji?" "Kako da ne. Tada se skrivao u porušenom hramu. Ali, dešavalo se da se istovremeno pojavi na više različitih i to vrlo udaljenih mjesta. Zato ga, valjda, i zovu 'lebdeći'." "Gluposti, sve same gluposti", rekao je Ismet.
"Sjećam se, Ismete, trenutak dočeka bio je neobično svečan. I sve je bilo svečano i hladno. Ali, kada sam stigao ovdje pred lice juđnog sunca, osjetio sam gorčinu svoje nemoći, nemoći da učestvujem. Zbog toga me povređuje raskošna ljepota zaliva. Pogledaj ove obasjane ljude, opijene, uljuljkane valovima u koje gledaju prazne savijesti dok tamo, u Dardaniji... Kako naći opravdanije svoje?"
"Gluposti, sve same gluposti."
"A kao da u tome što se tamo zbiva ima nešto razumno. Vjerujem da se u Dardaniji ostvaruje neka promisao ili zavjera, kojoj ne znamo ishode. Svemu ljudi dodaju poneku mističnu kap, ali to je tako neznatno u odnosu na ono što uistinu doživljavaju."
"Mnogo toga što se dešava da se objasniti sasvim racionalno. Ali tebi je to uzaludno predočavati, to ja najbolje znam, jer tebe ne zanima naglo bogaćenje, pljačka imovine poraženih, istorijska slava, neraščišćeni nacionalni računi iz prošlosti, pa i neki sasvim privatni, religijski motivi... Sve su to za tebe sasvim nedovoljni razlozi za beznađe koje se širi Dardanijom. Tebe ne zanima nikakvo nasilje, čak ni pravedno. Pravda i nasilje - to dvoje kod tebe ne idu zajedno. To ja znam i potpuno te razumijem. U stvari, da sam u tvojoj situaciji, postupio bih isto tako kao što si ti postupio, a vjerujem da bi u suprotnom i ti postupio ovako kao ja. Zato se i ne čudim što smo ovdje zajedno. Ponekad se plašim da ona dvojica, možda, uhode tebe, ili i tebe i mene.
Htio bih, eto, da budem starac koji gleda more, ali to, izgleda, nije moja sudbina."
(Ova priča će se nastaviti)
Objavi komentar